Husamuddin Arzanjani je, dok ne bi došao kod derviša i počeo razgovarati s njima, bio veliki
diskutant. Okušavao se kud god je išao, i razgovarao je ozbiljno i rječito. Ali
kada bi došao kod derviša, ta navika bi zamrla u njegovom srcu. "Ljubav se
uništava samo drugom ljubavlju."[2]
- "Onaj ko želi sjesti sa Uzvišenim Allahom, treba sjesti sa ljudima
Tessavvufa."[3] To
su spoznaje, u odnosu na duhovna stanja derviša (ahval). "Život na ovom
svijetu je samo igra i zabava*',[4]
igra i gubljenje života. Ah, kada čovjek odraste, stekne mudrost i savršenstvo,
on se više ne igra; i ako se igra, on to skriva iz stida. Ta spoznaja, te
"rekla-kazala", kao i ovosvjetski hirovi, sve je to vjetar, a čovjek
je prašina. Kada se izmiješaju vjetar i prašina, kud god idu, samo smetaju
očima i izazivaju uznemirenost i plač.[5]
Ali tada, mada je čovjek prašina, on plače na svaku riječ koju čuje i njegove
suze teku kao voda. "Vidiš kako im liju suze iz očiju."[6]1
tada, umjesto vjetra, na prašinu pada voda, i njen učinak je obrnut Bez sumnje,
kada prašina naiđe na vodu, na njoj niču zelenilo i cvijeće, ljubičice i ruže.
Put ravnodušnosti (odvajanja - "fakr") je put kojim uspijevaš
zadovoljiti sve svoje želje. Ti znaš da će se sve ono što si želio sigurno
ostvariti na tom putu, bio to poraz vojske ih pobjeda nad neprijateljima,
osvajanje zemalja i vlast nad narodima, prvenstvo među jednakima, elokvencija
(rječitost) i vještina u razgovoru, i sve shčno takvim željama. Kada odabereš
put ravnodušnosti (odvojenosti, oslobođenja), nizaćeš pobjede. Nikada se niko
ko je išao ovim putem nije požalio. Za razliku o drugih puteva, kada se prođu i
kada se ulože silni napori, samo jedna od stotine hiljada osoba stigne do
cilja, ali njeno srce nije zadovoljno ni smireno; za svaki put postoje sredstva
za stizanje do cdja, i cilj se može postići samo tim sredstvima. Taj put je
dug, pun nedaća i zamki. Možda se sredstva udalje od cilja. Kada stupiš u
svijet ravnodušnosti i kada se na njemu izvježbaš, Uzvišeni Allah ti daruje
zemlje i svjetove koje nisi mogao ni zamisliti: i bićeš zbunjen svim onim što
si želio i priželjkivao ranije, govoreći: "Ah, kako sam mogao, pored
ovakvih divota, željeti nešto tako bijedno?" Ali Uzvišeni Allah kaže:
"Mada si se ti odvojio (oslobodio) toga, mada ti to ne želiš, mada ti to
prezireš, ipak je to ušlo u tvoje srce. Odricao si se zbog mene. Moja
darežljivost je beskonačna. I zato ti to omogućavam."
Tako je Poslanik a.s., prije nego što je došao do Boga i postao slavan,
gledajući rječitost i govorničku vještinu Arapa, priželjkivao je da i sam
posjeduje takvu vještinu govora i riječi. A kada mu se otvorio nevidljivi
svijet i kada ga je Bog dodirnuo (opio), to nastojanje i ta želja su potpuno
nestali u njegovom srcu. Uzvišeni Allah mu reče: "Darujem ti govomištvo i
vještinu riječi koje si želio." On odgovori: "O moj Gospodaru! Šta će
mi to? Ja sam se oslobodio i ne želim to više." Uzvišeni Allah mu reče:
"Ne žalosti se, i to će se desiti, i taj mir će ostati, a ti nećeš imati
nikakvih nevolja." I Uzvišeni Allah mu darova takvu vještinu izražavanja
da će cijeli svijet, od njegovih pa do naših vremena, pisati knjige tumačeći
je, a pišu ih i danas, ostajući nemoćni i da je shvate. Uzvišeni Allah je
rekao: "Ashabi su, zbog slabosti i straha od ljubomornih, govorili tajno o
tebi. Ja ću tvoju veličinu raširiti cijelim svijetom, pet puta na dan će se
melodičnim i snažnim glasom pozivati tvoje ime sa visokih minareta u svim
dijelovima svijeta, i postaće slavno i na Zapadu i na Istoku." Za svakoga
ko se odrekne sebe samoga, svi ciljevi, vjerski i svjetovni, postaju mu
dokučivi. Na taj put se niko nije požalio.
Sve naše riječi su pune
vrijednosti, (jer su od Allaha), a riječi drugih su
bezvrijedne priče; vrijednost je kao ljudsko stopalo, a priča bez vrijednosti je
kao drveni kalup u obliku njegovog stopala. Taj drveni kalup je napravljen
prema pravom stopalu čije su mjere uzete. Da na svijetu nema (pravo Hakkovo)
stopalo, kako bi se mogao raspoznati taj drveni oblik? Neke riječi su pune
vrijednosti a druge su bezvrijedne priče, a one međusobno liče (jedna na drugu),
samo vješt kritičar može razlikovati original od kopije. Razlika je u vjeri, a
nevjerovanje je odsustvo sposobnosti razlikovanja. Zar nisi vidio kako je, u
vrijeme Faraona, Musaov štap postao zmija, kao i motke i užad vračeva? Onaj koji nije imao sposobnost da razlikuje, sve je vidio (kao zmije) ne praveći razliku, ali onaj ko je znao razlikovati znao je razlučiti magiju od istine, i postao je vjernikom zahvaljujući svojoj sposobnosti razlikovanja. Dakle, mi znamo da je vjerovanje sposobnost razlikovanja.
bezvrijedne priče; vrijednost je kao ljudsko stopalo, a priča bez vrijednosti je
kao drveni kalup u obliku njegovog stopala. Taj drveni kalup je napravljen
prema pravom stopalu čije su mjere uzete. Da na svijetu nema (pravo Hakkovo)
stopalo, kako bi se mogao raspoznati taj drveni oblik? Neke riječi su pune
vrijednosti a druge su bezvrijedne priče, a one međusobno liče (jedna na drugu),
samo vješt kritičar može razlikovati original od kopije. Razlika je u vjeri, a
nevjerovanje je odsustvo sposobnosti razlikovanja. Zar nisi vidio kako je, u
vrijeme Faraona, Musaov štap postao zmija, kao i motke i užad vračeva? Onaj koji nije imao sposobnost da razlikuje, sve je vidio (kao zmije) ne praveći razliku, ali onaj ko je znao razlikovati znao je razlučiti magiju od istine, i postao je vjernikom zahvaljujući svojoj sposobnosti razlikovanja. Dakle, mi znamo da je vjerovanje sposobnost razlikovanja.
Porijeklo prava (Fikha) je objava (vahj); ali, kada se ona pomiješa sa
lićnim idejama, mišljenjima i doprinosima, njena čistoća se gubi; ona više nema
ničega od one čistoće objave. Kao i voda koja teče od brda Taruta u grad,
pogledaj kako je čista i bistra na svom izvoru! Ali kada stigne u grad i
njegove atare, kvartove i kuće, kada mnogi u njoj potope svoje ruke, lica,
noge, odijela, ćilime, kada sve prljavštine iz kvarta, od konja i mazgi, dođu u
nju, kada stigne na izlaz iz grada, mada je to ona ista voda koja natapa
prašinu, napaja žedne i zeleni livade, onaj koji zna da razlikuje vidjeće da ta
voda nema više onu istu čistoću i da se pomiješala sa mnogim prljavštinama.
"Vjernik je inteligentan, zna da razlikuje, prefinjen je i
mudar."[7]
Starac nije mudar kada se igra, makar imao i sto godina, on je nezreo i
djetinjast. Dijete je, kada se igra, makar da je staro. Tu godine nemaju
značaja. Potrebna je "voda neustajala."[8]
Neustajala voda (tekuća) je ona koja odnosi sve prljavštine svijeta, a
ništa je ne može pokvariti; ona uvijek ostaje bistra i prozirna, i u stomaku se
ne kvari, i nije prljava ni lošeg mirisa; to je Voda Života.
Neko je prilikom molitve kriknuo i zaplakao. Da li je njegova molitva
valjana? Odgovor je sljedeći: Ako su njegove suze proistekle otuda što mu je
pokazan jedan drugi svijet izvan čula[9]
te suze se zovu "voda očiju"[10]
Potrebo je znati šta je vidio: ako je iskusio nešto slično molitvi,[11] i
što upotpunjava molitvu, njegova molitva je ispravna i čak savršenija. Ali ako
je primijetio nešto obrnuto, i ako je plakao zbog ovosvjetskih stvari, ili zbog
nekog neprijatelja koji ga je savladao i ako je plakao iz mržnje, ako je
osjetio zavist prema nekome ko ima mnoga bogatstva dok ih on nema, njegova
molitva je neprihvatijiva i nesavršena.
Vjera je dakle sposobnost razlikovanja istine od neistine (grešaka),
bezvrijednih stvari od onih koje posjeduju vrijednost. Za onoga ko ne posjeduje
sposobnost razlikovanja, ove riječi su isprazne. Tako, na primjer, dvije osobe
koje žive u istom gradu, mudre i razumne, iz prijateljstva će posvjedočiti u
korist nekog seljaka. Ah, seljak je, iz neznanja, rekao nešto protiv njih, tako
da njihovo svjedočenje ne daje nikakve rezultate, a njihova nastojanja ostaju uzaludna.
Tako, možemo reći daje seljak dao (uzrokovao) vlastito svjedočenje. Kada se
neko napije, on gubi osjećaj za razlikovanje i ne zna više da li su njegove
riječi dostojne njega ili ne. Kao žena čija su prsa prepuna, pa joj
pričinjavaju bol; ona sakuplja male psiće iz svog kraja i njima daje mlijeko.
Ako ove riječi padnu u ruke nekome ko je nesposoban da pravi razliku, one su
poput bisera u dječijem dlanu. Oni ga ne cijene. Oni će rado mijenjati biser za
jabuku, jer nemaju sposobnosti razlikovanja. Sposobnost razlikovanja je dakle
značajna osobina.
Kada je bio dijete, Bajazida[12]
je otac poveo u školu da uči fikh. Kada su ga doveli učitelju, on upita:
"Je li to Božiji fikh?" Odgovoriše mu: "Ovo je fikh Ebu
Hanife". On reče:[13]
"Ja hoću Božiji fikh." Kada ga dovedoše pred gramatičara (nahv), on
upita: "je li to Božija gramatika (nahv)?" Gramatičar reče: 'To je
Sibavajhov nahv". On reče: "Neću to". Kud god gaje otac vodio,
sve je tvrdoglavo odbijao. Otac se zamorio, te ga pusti. Kasnije će on, u svom
traganju, (kao odrastao čovjek) doći u Bagdad. Čim je ugledao Džunejda r.a.
povika: "Ovo je Božiji fikh". Kako ne bi jagnje prepoznalo svoju
majku kada doji njeno mlijeko? To raspoznavanje" Je rođeno iz duha i iz
sposobnosti razlikovanja. Ostavimo formu.
Bio jednom neki šejh[14]
koji je puštao svoje učenike da stoje u njegovom prisustvu. Rekoše mu: "O
šejhu! Zašto ne kažeš svojim učenicima da sjednu? To nije običaj derviša, nego
prinčeva i kraljeva," On odgovori: "Ne, ćutite. Ja želim da oni
poštuju taj metod, kako bi imali koristi od njega. Mada se poštivanje nalazi u
duši, "vanjština je naslov (Firma) koja označava skriveno (batin)".
Staje to naslov? Po naslovu pisma znamo kome je pismo upućeno, i ko ga
šalje. Isto tako, po naslovu knjige se vidi da se u njoj nalaze takva poglavlja
i takvi i takvi dijelovi. Poštivanjem i klanjanjem (Nijaz) kao i stajanjem, (u
zahiru) shvata se da takvo poštovanje postoji i u srcu i na kakav način se
poštuje Bog; ako se izgledom (u zahiru) ne svjedoči (ne potvrdi) o tom
poštovanju, očigledno je daje u duši nepoštivanje i da nema uvažavanja za
Božije ljude."
[1] Zanjani.
[2] Odabrao je prijatelja
boljeg od sebe samog. Polustih Fahruddina Džurdžanija koji je postao poslovica.
Poslanik (neka su spašeni on i njegova porodica) je rekao:
[5] Ali onaj ko posjeduje
suštinu i dio dubokog smisla, mada je sam prašina, plače na svaku riječ prašine
koju Čuje, a njegove suze teku kao izvor zbog njihove ravnodušnosti (fakr).