Powered by Blogger.

39. Poglavlje (Ders)



Husamuddin Arzanjani[1] je, dok ne bi došao kod derviša i počeo razgo­varati s njima, bio veliki diskutant. Okušavao se kud god je išao, i razgovarao je ozbiljno i rječito. Ali kada bi došao kod derviša, ta navika bi zamrla u njegovom srcu. "Ljubav se uništava samo drugom ljubavlju."[2] - "Onaj ko želi sjesti sa Uzvišenim Allahom, treba sjesti sa ljudima Tessavvufa."[3] To su spoznaje, u odnosu na duhovna stanja derviša (ahval). "Život na ovom svijetu je samo igra i zabava*',[4] igra i gubljenje života. Ah, kada čovjek odraste, stekne mudrost i savršenstvo, on se više ne igra; i ako se igra, on to skriva iz stida. Ta spoznaja, te "rekla-kazala", kao i ovosvjetski hirovi, sve je to vjetar, a čovjek je prašina. Kada se izmiješaju vjetar i prašina, kud god idu, samo smetaju očima i izazivaju uznemirenost i plač.[5] Ali tada, mada je čovjek prašina, on plače na svaku riječ koju čuje i njegove suze teku kao voda. "Vidiš kako im liju suze iz očiju."[6]1 tada, umjesto vjetra, na prašinu pada voda, i njen učinak je obrnut Bez sumnje, kada prašina naiđe na vodu, na njoj niču zelenilo i cvijeće, ljubičice i ruže.
Put ravnodušnosti (odvajanja - "fakr") je put kojim uspijevaš zadovoljiti sve svoje želje. Ti znaš da će se sve ono što si želio sigurno ostvariti na tom putu, bio to poraz vojske ih pobjeda nad neprijateljima, osvajanje zemalja i vlast nad narodima, prvenstvo među jednakima, elokvencija (rječitost) i vještina u razgovoru, i sve shčno takvim željama. Kada odabereš put ravnodušnosti (odvojenosti, oslobođenja), nizaćeš pobjede. Nikada se niko ko je išao ovim putem nije požalio. Za razliku o drugih puteva, kada se prođu i kada se ulože silni napori, samo jedna od stotine hiljada osoba stigne do cilja, ali njeno srce nije zadovoljno ni smireno; za svaki put postoje sredstva za stizanje do cdja, i cilj se može postići samo tim sredstvima. Taj put je dug, pun nedaća i zamki. Možda se sredstva udalje od cilja. Kada stupiš u svijet ravnodušnosti i kada se na njemu izvježbaš, Uzvišeni Allah ti daruje zemlje i svjetove koje nisi mogao ni zamisliti: i bićeš zbunjen svim onim što si želio i priželjkivao ranije, govoreći: "Ah, kako sam mogao, pored ovakvih divota, željeti nešto tako bijedno?" Ali Uzvišeni Allah kaže: "Mada si se ti odvojio (oslobodio) toga, mada ti to ne želiš, mada ti to prezireš, ipak je to ušlo u tvoje srce. Odricao si se zbog mene. Moja darežljivost je beskonačna. I zato ti to omogućavam."
Tako je Poslanik a.s., prije nego što je došao do Boga i postao slavan, gledajući rječitost i govorničku vještinu Arapa, priželjkivao je da i sam posjeduje takvu vještinu govora i riječi. A kada mu se otvorio nevidljivi svijet i kada ga je Bog dodirnuo (opio), to nastojanje i ta želja su potpuno nestali u njegovom srcu. Uzvišeni Allah mu reče: "Darujem ti govomištvo i vještinu riječi koje si želio." On odgovori: "O moj Gospodaru! Šta će mi to? Ja sam se oslobodio i ne želim to više." Uzvišeni Allah mu reče: "Ne žalosti se, i to će se desiti, i taj mir će ostati, a ti nećeš imati nikakvih nevolja." I Uzvišeni Allah mu darova takvu vještinu izražavanja da će cijeli svijet, od njegovih pa do naših vremena, pisati knjige tumačeći je, a pišu ih i danas, ostajući nemoćni i da je shvate. Uzvišeni Allah je rekao: "Ashabi su, zbog slabosti i straha od ljubomornih, govorili tajno o tebi. Ja ću tvoju veličinu raširiti cijelim svijetom, pet puta na dan će se melodičnim i snažnim glasom pozivati tvoje ime sa visokih minareta u svim dijelovima svijeta, i postaće slavno i na Zapadu i na Istoku." Za svakoga ko se odrekne sebe samoga, svi ciljevi, vjerski i svjetovni, postaju mu dokučivi. Na taj put se niko nije požalio.
Sve naše riječi su pune vrijednosti, (jer su od Allaha), a riječi drugih su
bezvrijedne priče; vrijednost je kao ljudsko stopalo, a priča bez vrijednosti je
kao drveni kalup u obliku njegovog stopala. Taj drveni kalup je napravljen
prema pravom stopalu čije su mjere uzete. Da na svijetu nema (pravo Hakkovo)
stopalo, kako bi se mogao raspoznati taj drveni oblik? Neke riječi su pune
vrijednosti a druge su bezvrijedne priče, a one međusobno liče (jedna na drugu),
samo vješt kritičar može razlikovati original od kopije. Razlika je u vjeri, a
nevjerovanje je odsustvo
sposobnosti razlikovanja. Zar nisi vidio kako je, u
vrijeme Faraona, Musaov štap postao zmija, kao i motke i užad vračeva? Onaj koji nije imao sposobnost da razlikuje, sve je vidio (kao zmije) ne praveći razliku, ali onaj ko je znao razlikovati znao je razlučiti magiju od istine, i postao je vjernikom zahvaljujući svojoj sposobnosti razlikovanja. Dakle, mi znamo da je vjerovanje sposobnost razlikovanja.
Porijeklo prava (Fikha) je objava (vahj); ali, kada se ona pomiješa sa lićnim idejama, mišljenjima i doprinosima, njena čistoća se gubi; ona više nema ničega od one čistoće objave. Kao i voda koja teče od brda Taruta u grad, pogledaj kako je čista i bistra na svom izvoru! Ali kada stigne u grad i njegove atare, kvartove i kuće, kada mnogi u njoj potope svoje ruke, lica, noge, odijela, ćilime, kada sve prljavštine iz kvarta, od konja i mazgi, dođu u nju, kada stigne na izlaz iz grada, mada je to ona ista voda koja natapa prašinu, napaja žedne i zeleni livade, onaj koji zna da razlikuje vidjeće da ta voda nema više onu istu čistoću i da se pomiješala sa mnogim prljavštinama.
"Vjernik je inteligentan, zna da razlikuje, prefinjen je i mudar."[7] Starac nije mudar kada se igra, makar imao i sto godina, on je nezreo i djetinjast. Dijete je, kada se igra, makar da je staro. Tu godine nemaju značaja. Potrebna je "voda neustajala."[8]
Neustajala voda (tekuća) je ona koja odnosi sve prljavštine svijeta, a ništa je ne može pokvariti; ona uvijek ostaje bistra i prozirna, i u stomaku se ne kvari, i nije prljava ni lošeg mirisa; to je Voda Života.
Neko je prilikom molitve kriknuo i zaplakao. Da li je njegova molitva valjana? Odgovor je sljedeći: Ako su njegove suze proistekle otuda što mu je pokazan jedan drugi svijet izvan čula[9] te suze se zovu "voda očiju"[10] Potrebo je znati šta je vidio: ako je iskusio nešto slično molitvi,[11] i što upotpunjava molitvu, njegova molitva je ispravna i čak savršenija. Ali ako je primijetio nešto obrnuto, i ako je plakao zbog ovosvjetskih stvari, ili zbog nekog neprijatelja koji ga je savladao i ako je plakao iz mržnje, ako je osjetio zavist prema nekome ko ima mnoga bogatstva dok ih on nema, njegova molitva je neprihvatijiva i nesavršena.
Vjera je dakle sposobnost razlikovanja istine od neistine (grešaka), bezvrijednih stvari od onih koje posjeduju vrijednost. Za onoga ko ne posjeduje sposobnost razlikovanja, ove riječi su isprazne. Tako, na primjer, dvije osobe koje žive u istom gradu, mudre i razumne, iz prijateljstva će posvjedočiti u korist nekog seljaka. Ah, seljak je, iz neznanja, rekao nešto protiv njih, tako da njihovo svjedočenje ne daje nikakve rezultate, a njihova nastojanja ostaju uzaludna. Tako, možemo reći daje seljak dao (uzrokovao) vlastito svjedočenje. Kada se neko napije, on gubi osjećaj za razlikovanje i ne zna više da li su njegove riječi dostojne njega ili ne. Kao žena čija su prsa prepuna, pa joj pričinjavaju bol; ona sakuplja male psiće iz svog kraja i njima daje mlijeko. Ako ove riječi padnu u ruke nekome ko je nesposoban da pravi razliku, one su poput bisera u dječijem dlanu. Oni ga ne cijene. Oni će rado mijenjati biser za jabuku, jer nemaju sposobnosti razlikovanja. Sposobnost razlikovanja je dakle značajna osobina.
Kada je bio dijete, Bajazida[12] je otac poveo u školu da uči fikh. Kada su ga doveli učitelju, on upita: "Je li to Božiji fikh?" Odgovoriše mu: "Ovo je fikh Ebu Hanife". On reče:[13] "Ja hoću Božiji fikh." Kada ga dovedoše pred gramatičara (nahv), on upita: "je li to Božija gramatika (nahv)?" Gramatičar reče: 'To je Sibavajhov nahv". On reče: "Neću to". Kud god gaje otac vodio, sve je tvrdoglavo odbijao. Otac se zamorio, te ga pusti. Kasnije će on, u svom traganju, (kao odrastao čovjek) doći u Bagdad. Čim je ugledao Džunejda r.a. povika: "Ovo je Božiji fikh". Kako ne bi jagnje prepoznalo svoju majku kada doji njeno mlijeko? To raspoznavanje" Je rođeno iz duha i iz sposobnosti razlikovanja. Ostavimo formu.
Bio jednom neki šejh[14] koji je puštao svoje učenike da stoje u njegovom prisustvu. Rekoše mu: "O šejhu! Zašto ne kažeš svojim učenicima da sjednu? To nije običaj derviša, nego prinčeva i kraljeva," On odgovori: "Ne, ćutite. Ja želim da oni poštuju taj metod, kako bi imali koristi od njega. Mada se poštivanje nalazi u duši, "vanjština je naslov (Firma) koja označava skriveno (batin)".
Staje to naslov? Po naslovu pisma znamo kome je pismo upućeno, i ko ga šalje. Isto tako, po naslovu knjige se vidi da se u njoj nalaze takva poglavlja i takvi i takvi dijelovi. Poštivanjem i klanjanjem (Nijaz) kao i stajanjem, (u zahiru) shvata se da takvo poštovanje postoji i u srcu i na kakav način se poštuje Bog; ako se izgledom (u zahiru) ne svjedoči (ne potvrdi) o tom poštovanju, očigledno je daje u duši nepoštivanje i da nema uvažavanja za Božije ljude."


[1]  Zanjani.
[2] Odabrao je prijatelja boljeg od sebe samog. Polustih Fahruddina Džurdžanija koji je postao poslovica. Poslanik (neka su spašeni on i njegova porodica) je rekao:
[3] Hadis.
[4] Kuržan, XL VII, 36.
[5] Ali onaj ko posjeduje suštinu i dio dubokog smisla, mada je sam prašina, plače na svaku riječ prašine koju Čuje, a njegove suze teku kao izvor zbog njihove ravnodušnosti (fakr).
[6] Kuržan, V. 83.
[7] Poslanik a.s. je to rekao:
[8] Kuržan, XLVU, 15.
[9] Cilj je postignut, i
[10] Cf. Mesnevija, V, 1265-70.
[11] Kao Sto su želja (Sevk) i zanos (vedžđ); sve to upotpunjava.
[12] Ebu Ali Ruzbari (neka Bog posveti njegov sirr!)
[13] Neću 10, ja hoću...
[14] Cf. El Kušeiri, Risala, str. 129; Attar. Tezkiretul Evlija 1,326.

No comments:

Post a Comment