Powered by Blogger.

6. Poglavlje (Ders)

Ova priča je namijenjena onome kome su, da bi nešto shvatio, potrebne riječi. A šta će priče onome ko razumije i bez riječi? Ova nebesa i ova zemlja su riječi za onoga koji raaumije, a i oni su stvoreni riječima: "Budi! -i to bi." Dakle, onome koji Čuje ono što mu se tiho govori, ne trebaju vika i galama.

Jednom je neki pjesnik koji je govorio arapski došao kod kralja. Taj kralj je bio Turčin i nije znao ni arapski ni perzijski. Pjesnik je u njegovu slavu napisao rječitu pjesmu na arapskom i donio mu je. Kralj je sjedio na prijestolju; ispred njega Članovi njegove pratnje, koja se sastojala od vezira i emira. Pjesnik je stojeći počeo recitovati svoju pjesmu. Kralj je, kod svakog odlomka koji bi zasluživao njegovo odobravanje, klimao glavom, a svaki put kada se trebalo začuditi, gledao je pjesnika sa divljenjem, a kada bi trebalo biti ponizan,56 pažljivo je slušao. Dvorjani su bili zapanjeni: "Ako naš kralj ne zna ni jedne arapske riječi, kako onda da klima glavom kada treba? Znači ti" to daje on znao arapski i da nam je to krio godinama? Jadni mi, ako smo kad rekli na arapskom nešto ružno o njemu!"

. Kralj je imao jednog omiljenog slugu. Dvorjani se sakupiše, dadoše mu konja, mazgu i novaca, kao i mnoge druge poklone, te mu rekoše: "Kaži nam, da li kralj zna arapski ili ne? I, ako ne zna, kako onda klima glavom na pravom mjestu? Radi li se o nekom čudu ili o nadahnuću?"

Jednoga dana, za vrijeme lova, sluga je iskoristio dobro raspoloženje kralja koji je ulovio vrijedan plijen, te ga upita da li zna arapski. Kralj se nasmija i reče: "Bog mi je svjedok da ne znam arapski. A klimao sam glavom i izražavao divljenje na pravim mjestima, zato što je namjera te pjesme bila jasna."

Očigledno je da je ova pjesma bila proizvod određene namjere. Bez te namjere ona ne bi bila ni napisana.

U namjeri, dvojnost nestaje. Dvojnost se tiče izvedenog, dok je korijen samo jedan. Ako posmatramo duševna stanja, djela i riječi, izgleda da su šejhovi brojni; ali u pogledu namjere, u svima njima ima samo jedna pobuda: traženje Boga.

Isto tako, kada na nekom prebivalištu zapuše vjetar, on podigne kraj čilima, posije nered među drugim prostirkama, podigne u zrak suhe grančice i trave, zatalasa vodu u bazenu, zanjiše drveće, grane i lišće. Sva ova stanja izgledaju drugačija i različita, ali što se tiče namjere, porijekla i stvarnosti, radi se o jednoj istoj stvari: kretanje potječe od vjetra.

Neko reče: "Ja sam kriv". On odgovori: "Ova ideja dolazi od onoga ko se stalno pita: "Šta to radim, zašto to radim?" To je dokaz prijateljstva i milosti Božije: "Prijateljstvo postoji dok postoji prigovaranje". Jer, prigovore upuću­jemo prijateljima, nikada strancu. Prigovor se razlikuje po tome da li onaj (koji ga trpi) osjeti bol i da lije svjestan toga: i to je dokaz milosti i ljubavi Božije. Ali ako on, nakon što mu je upućen prigovor, ne osjeća nikakav bol, tu nema osjećanja. Kada se klofa čilim da bi se iz njega istjerala prašina, mudraci u tome ne vide nikakve kazne.Ali svoj sin ili neko drag se ne udara bez prijekora nastalog iz ljubavi.

Bol i grižnja savjesti su znak Božije milosti i prijateljstva. Ako u svom bratu otrkiješ neku grešku trebaš znati da ta greška postoji i u tebi. Mudrac je sličan ogledalu: ti u njemu vidiš vlastitu sliku, jer je "vjernik ogledalo vjernika".57 Odbaci tu grešku koja te ranjava; u stvari ti ranjavaš samoga sebe.

Mevlana kaže: "Dovedoše slona na obalu rijeke da ga napoje. On se ugleda u vodi i poplaši se. On je mislio daje to neki drugi slon, ne znajući da se prepao samog sebe. Sve mane, kao što su tiranija, mržnja, zavist, pohlepa, odsustvo samilosti, oholost, kada postoje u tebi ne ranjavaju te, ali kada ih primijetiš kod drugih, ti se prepadneš i osjećaš se povrijeđenim.

Kada čovjek ima svrab ili čir, on se ne gadi sebi samom; on inficiranom rukom dodiruje jelo i oblizuje svoje prste bez gađenja. Ah ako na tuđoj ruci ugleda mali čir ili ranicu, on ne može da jede ni da probavi hranu. Tako je i sa moralnim nedostacima. Kada ih nosimo u sebi, to nas ne vrijeđa; a čim ih primijetimo kod drugih, mrštimo se i preziremo ih. Oprosti onome ko se mršti, ko je šokiran tobom, kao što ti možeš biti šokiran njime. Tvoja patnja je njegov oproštaj, jer te patnja pritisne kad ga ugledaš; zar on ne vidi to što ti vidiš? Rečeno je: "vjernik je ogledalo vjernika", a ne "nevjernik je ogledalo nevjer­nika". To ne znači da nevjernik ne posjeduje ogledalo, nego on ne zna za postojanje vlastitog ogledala.

Neki kralj je melanhonično sjedio na obali potoka. Njegovo stanje je plašilo i uznemiravalo emire. Ništa ga nije moglo razveseliti. Imao je svog ljubimca dvorsku ludu. Emiri mu rekoše: "Ako uspiješ nasmijati kralja, obasućemo te poklonima". Luda se mnogo trudila, ali, bilo je uzalud pokušavati razveseliti kralja, on nije ni trepnuo. Samo je gledao u potok, ne dižući glavu. Luda mu reče: "Šta vidiš u tom potoku?" Kralj odgovori: "Vidim rogonju"58 Luda nastavi: "O vladaru svijeta, ni tvoj sluga nije slijep". Tako, ako ti u nekom čovjeku vidiš neku osobinu i ako te to povrijedi, nije ni on slijep; i on vidi to što ti vidiš.

Pred Bogom, dva "Ja" nemaju mjesta. Ti kažeš "Ja" i On kaže "Ja"; ili umri ti, pred Njim, ili će On umrijeti pred tobom, tako da nestane svake dvojnosti. Ali ni objektivno, ni subjektivno, On ne može umrijeti. Jer, "On je Onaj koji živi, koji nikada ne umire". On je toliko milostiv da bi, kada bi mogao umrijeti, umro umjesto tebe, da nestane ta dvojnost. Pošto je Njegova smrt nemoguća, ti umireš, da bi se On pokazao u tebi i da bi se poništila dvojnost.

Ako zavežeš dvije ptice jednu uz drugu, čak i ako su od iste vrste, i ako imaju po dva krila, a sada četiri, one neće letjeti, jer dvojnost paralizira. Ali, ako uz jednu pticu vežeš drugu, mrtvu, ona će letjeti, jer više nema dvojnosti. Sunce je toliko milostivo da bi ono "umrlo" pred slijepim mišem, ali pošto mu je nemoguće umrijeti, ono kaže: "O, slijepi mišu, moja milost je prekrila sve. Želim i tebi pružiti dokaz svoje dobrote. Umri, jer je tvoja smrt moguća, da bi mogao uživati u svjetlosti moje veličine, da bi izbjegao sudbinu sUjepih miševa i postao ptica Anka od Kaf-a božanskog roda."


Jedan od Božijih sluga je imao tu moć da se poništi za svog prijatelja. On je tražio od Boga tog prijatelja; Bog mu ga nije dao. Do njega je dopro glas: "Ne želim da ga u' vidiš". Ali, taj Božiji sluga nije prestajao da moli i proklinje, govoreći: "O, Bože, ti si u mene usadio tu želju da ga tražim, i ona me ne napušta". Konačno, začuo je glas: "Ako želiš da ti molba bude uslišana, žrtvuj svoj život i budi uništen, ne opstani, napusti ovaj svijet." On odgovori: "O, moj Gospodaru! Ja pristajem." Tako je i učinio, dao je svoju glavu za tog prijatelja, i dobio je ono što je želio. Ako jedan od sluga Božijih dobije tu milost, da je do kraja, nemoguće je da Stvoritelj milosti. On, ne posjeduje tu milost. Ali, pošto je Njegovo uništenje nepojmljivo, nestani ti.59

Neki nametljivac dođe i sjede na počasno mjesto više od onoga koje je bilo namijenjeno nekoj odabranoj ličnosti. Učitelj reče: "Kakva je razlika u tome da li su oni60 smješteni ispod ili iznad svjetiljke? Ako svjetiljka zahtijeva visinu, to nije zbog nje: njen cilj je da omogući drugima da uživaju u njenoj svjedosti; ali, ma gdje se nalazila, svjetiljka ostaje svjetiljka; jer ona je vječno Sunce. Te osobe (odabrani) zahtijevaju uzvišenije mjesto i visok položaj zato, Što ljudi nemaju sposobnost sagledavanja koja bi im omogućila da razlikuju istinsku uzvišenost, i odabrane (Evlije) žele da ih uhvate u mrežu ovog svijeta, kako bi uspjeli razumjeti staje istinska uzvišenost i da bi upali u mrežu konačne "Realnosti".

Tako ni Muhammed a.s. nije osvajao Meku i okolne gradove za svoje potrebe, nego da bi cijelom svijetu dao vječni život i svjetlo milosti.61 "Ta je ruka navikla da daje, a nenavikla da uzima." Ovakve osobe privlače ljude da bi im darovali poklone, a ne da bi ih lišili nekog dobra.

Ako neko postavi zamku da bi uhvatio ptice koje će pojesti ili prodati, to se naziva lukavstvo; ali, ako jedan kralj postavi zamku divljem sokolu koji ne zna vlastitu prirodu, i ako ga liši muke i oplemeni, pouči i odgoji, taj postupak onda nije lukavstvo, mada on tako izgleda. To je pravičnost, kao darivanje poklona, oživljavanje mrtvih, pretvaranje kamena u rubin, beživotnog sjemena u čov­jeka, i još više. Kada bi soko bio svjestan razloga njegovog hvatanja, ne bi mu bio potreban mamac: u dnu svoga srca i svoje duše, on bi tražio mrežu da u nju upadne i doleti u kraljevu ruku.

Ljudi posmatraju kako izgledaju razgovori Božijih odabranika, i govore: "Čuli smo mnoge zamršene stvari, naš duh je pun tih riječi." Oni govore: "Naša srca su nevjernička! Ne, Bog ih je prokleo zbog njihove bezbožnosti". Bezbožnici govore: "Naša srca su omotač tih riječi i mi smo ih puni." Uzvišeni AUah im odgovara: "Vaša su srca daleko od toga da budu puna tih riječi; ali ona su puna iskušenja i izmišljotina, puna "širka"62 i sumnji, i što je još gore, puna su kletvi." - "Bog ih proklinje zbog njihove bezbožnosti."

Kada bi njihovo srce bilo slobodno od tih mahnitosti! Oni bi bili dostojni da prime ove riječi; ali, oni to nisu: Uzvišeni Allah je zapečatio njihove uši, njihove oči i njihova srca. Kada oko gleda stvari onakvima kakve nisu, ono vidi Jusufa kao vuka. Kada uho sluša na drugi način, - ono mudrost shvata kao uzaludne riječi i ludilo - tada i srce osjeća na drugačiji način: ono postaje stjecištem iskušenja i izmišljotina. Ono je kao zima koja je nakupila leda i inja, puno je zamršenih iluzija i izmišljotina. "Allah je stavio pečat na njihova srca i njihove uši, a preko očiju im je svezana traka." U stvari, nije u pitanju to da U su oni ispunjeni ovim riječima: oni nisu čak pronašli niti osjetih njihov miris u svom životu, niti u životu onih kojima ukazuju počasti, niti u životu svojih porodica. Postoji63 jedan vrč koji Allah Uzvišeni puni vodom za neke osobe: one piju iz njega i gase žed; a za druge, taj vrč je prazan. A oni se ne mogu ni zahvaliti na vrču. Zahvaljuje se onaj za koga je vrč pun vode.

Kada je Allah Uzvišeni stvorio Adema a.s. od vode i gline, "Mijesio je glinu za Adema četrdeset dana", oblikovao je cijelo Ademovo tijelo i Ademjc jedno vrijeme ostao na tlu. Tada side Iblis (neka je proklet!) i ude u njegovo tijelo, prošeta se njegovim žilama, osmotri ih i vidje da su njegove žile i nervi puni krvi i sokova. On reče: "Ah, ne bi me začudilo daje ovo onaj Iblis kojeg sam vidio u podnožju Prijestolja i koji se trebao pojaviti. Ako taj Iblis postoji, to onda mora daje on."

I neka je mir s vama.

56 I izvuci pouku.

57 Hađist Šerif.

58 Koji mi stalno dosađuje.

59 Da bi stigao do vječnosti.

60 Allahovi odabrani ljudi (Evlije).

61 I sposobnosti viđenja.

62 Dvojnosti. Isticanja sebe i drugih.

No comments:

Post a Comment