Powered by Blogger.

10. Poglavlje (Ders)

Pervana reče: "Mevlana Behauddin Veled (otac Rumijev), prije nego što se mogao vidjeti, izvinuo bi se, rekavši: "Neka emir Pervana ne dolazi da me posjeti i neka se ne uznemirava, jer mi imamo različita duhovna stanja (hal); Čas razgovaramo, a čas šutimo. U jednom "halu" mi možemo primati ljude, u drugom više volimo da se povučemo u usamljenost; nekada dostižemo ekstazu i uranjanje u Boga. Bolje je da emir ne dolazi kada nismo raspoloženi da diskutujemo i razgovaramo s njim. Bolje je da se pozabavimo našim prijate ljima i da ih naučimo nečem korisnom. Zato je poželjnije da mi odlazimo u posjetu prijateljima."


Emir Pervana reče: "Odgovorio sam Mevlana Bahauddin Veledu da ne dolazim zato da bi se Učitelj bavio sa mnom i razgovarao sa mnom, nego da steknem tu čast da se ubrojim medu njegove sluge. Postoje Učitelj bio zauzet i nije se mogao vidjeti, pustio me je da ga čekam izvjesno vrijeme kako bih uvidio kako je dosadno i mučno onim muslimanima i dobrim ljudima koji dolaze na moja vrata i kada ih puštam da čekaju i ne želim da ih primim. Učitelj me je pustio da osjetim gorčinu tog iščekivanja i tako mi je dao lekciju, da bih izbjegavao priređivati takve neprijatnosti drugima."


Učitelj (Rumi) odgovara: "O ne, mi smo te pustili da čekaš iz čiste naklonosti. Kažu da je Allah uzvišeni rekao: "O moj slugo! Ja bih odmah ispunio tvoje molitve i želje, ali glas tvoje molitve mi se sviđa: zato odgađam da ti uslišim molbe, kako bi ti nastavio uzdisati, jer mi se sviđa zvuk tvog uzdisanja."


Na primjer, pred vrata jednog čovjeka dolaze dva prosjaka. Jedan je poželjan i omiljen, drugi jako omrznut. Domaćin kuće kaže svome slugi: "Daj bez odlaganja komad hljeba onom mrskom, da što prije ode sa vrata". A onom koga voli kaže: "Hljeb još nije pečen, sačekaj dok naraste i ispeče se."


Moja najveća želja je da gledam svoje prijatelje, da sa njima naslađujem svoje oči i da oni mene gledaju; jer kada se na ovom svijetu mnogi prijatelji plemenitog porijekla dovoljno nagledaju, kada uskrsnu na drugom svijetu, to poznavanje se pojačava i oni se međusobno brzo prepoznaju; oni znaju da su bili zajedno na ovom svijetu, i rado se druže. Jer, čovjek brzo gubi prijatelja. Zar ne vidiš da na ovom svijetu, kada simpatišeš neku osobu i izgleda ti divna kao Jusuf a.s., dovoljan je samo jedan nezgodan postupak da bi ga izgubio iz svog vidnog polja; i, tako gubiš prijatelja. Tada Jusufovo lice postaje lice vuka. Ta ista osoba, koja ti je izgledala kao Jusuf a.s., sada liči na vuka, mada se, u stvari, njeno lice nije izmijenilo; jednim jedinim slučajnim postupkom si ga izgubio. Sutra, na Dan proživljenja, ova suština će se izmijeniti u drugu suštinu. Pošto je nisi dobro upoznao niti pronikao u njenu suštinu, kako ćeš je prepoznati? Zato moramo potpuno vidjeti jedni druge i prevazići dobre i loše osobine koje su sporedne u svakoj osobi i prodrijeti u njenu čistu suštinu, jer osobine koje si ljudi daju u stvarnosti nisu istinite.


Neko reče; "Ja vrlo dobro poznajem jednog čovjeka, i mogu vam dati njegov opis." Rekoše mu: "Opisi ga", a on odgovori: "On je bio sluga na mom imanju. Imao je dvije crne krave." I drugi su pričali kako imaju nekog prijatelja i dobro ga poznaju; a opisi koje su davali bili su isto toliko precizni kao ona priča o dvije crne krave. Takav opis i nije opis i ne služi ničemu. Treba prevazići dobre i loše osobine, tražiti njegovu suštinu i realnost. Samo tako se može istinski vidjeti i upoznati.


Čudim se ljudima koji govore: "Kako mogu Evlije i zaljubljenici u Boga voljeti duhovni svijet koji nema ni mjesta, ni oblika, ni osobina? Kako od njega mogu primati snagu, pomoć i utiske? A oni su dan i noć opčinjeni tim svijetom." Međutim, taj isti čovjek koji voli nekoga i od njega prima pomoć, dobiva u stvari istovremeno pomoć, milost, ljepotu, znanje, uspomenu, misao, radost, brigu; sve ove stvari pripadaju van vremenskom svijetu; on u svakom trenutku prima podršku i utiske. I to ga ne čudi, ali je zabezeknut idejom da neko može voljeti nezemaljski svijet i iz njega vući potporu.


Jedan naučnik je poricao ovu Činjenicu. Jednoga dana se razbolio i oslabio, i njegova bolest je dugo potrajala. Došao mu je u posjetu neki mudrac, te ga upita: "Reci mi šta želiš", a ovaj odgovori: "Zdravlje". Na to će mudrac: "Reci mi kako izgleda zdravlje. Kakvo je na izgled, da bih ti ga mogao nabaviti." -Čovjek odgovori: "Zdravlje nema oblik." - "Pa dobro, ako zdravlje nema oblika, kako ćeš ga tražiti?" - "Reci mi," doda on, "zdravlje dođe, ja povratim snagu i udebljam se, koža mi postane bijela i rumena, svježa i lijepa." Mudrac ga upita: "Pitam te kakva je u stvari suština zdravlja?" - Ovaj odgovori: "Ne znam."73 - "Ako postaneš musliman, reče mu mudrac, ako se preobratiš, ja ću te izliječiti i vratiću ti zdravlje".


Upitali su Muhammeda a.s.: "Mada su te realnosti ne uvjetovane, zar se ne može izvući neka korist iz neke forme?" - On odgovori: "Vidite formu neba i zemlje; pomoću forme, shvataš opšti smisao. Kada vidiš okretanje točka nebesa, oblake koji donose kišu u pravo vrijeme, ljeto, zimu i promjene vremena, kada vidiš da se sve te pojave odigravaju razumno i mudro, (želiš da znaš) kako to da jedan neživi oblak stvara kišu u pravom trenutku! Kada vidiš tu zemlju koja prima biljke i postostručuje ih, reci da Neko upravlja tim događajima. Dakle, vidi Ga (Gospodara) pomoću svijeta i iz toga crpi snagu. Kao što ti ljudsko tijelo pomaže da shvatiš svoju realnost, pomoću forme (oblika) svijeta shvati Realnost svijeta."


Kada je Poslanik a.s. bivao opijen (Bogom) i izvan sebe samoga, govorio bi: "Allah je rekao." Naizgled, on je govorio svojim jezikom, ali on nije bio tu; u stvari, govorio je Bog, jer Poslanik a.s. je poznavao sebe samoga i znao je da riječi koje izgovora nisu njegove. I kada su se te riječi rađale u njemu, znao je da više nije isti; govorio je pod Božijim utjecajem. Tako je Muhammed a.s. davao podatke o epohama starim po nekoliko miliona godina, objašnjenja o nekadašnjim ljudima i poslanicima; znao je šta će se desiti do kraja svijeta; govorio je i o nebu i Božijem prijestolju, o praznini i o prostoru. Živio je tek od jučer, a jedno kratko postojanje ne može spoznati tolika događanja i misterije. Kako jedno prolazno biće može govoriti o vječnosti? Očigledno je da nije govorio on, nego Bog. "On nije govorio po hiru svom, to je samo Objava koja mu se obznanjuje."74 Bog je izvan forme i riječi. Njegove riječi su izvan slova i riječi. Ali On svoje riječi izražava svakim slovom i svakim zvukom i kroz usta onoga koga je sam odabrao.75 Duž puteva se grade karavan-saraji; u njihovim šadrvanima se podiže kamena statua čovjeka ili ptice, kroz čija usta teče voda. Svi razumni ljudi znaju da voda u stvari ne teče iz kljuna kamene ptice. Ona dolazi s druge strane.


Ako želiš upoznati nekoga, pusti ga da govori. Kroz njegove riječi ćeš saznati ko je on, pa makar on bio vješt i iskusan lopov, spreman da namjerno zadrži svoje riječi kako se ne bi otkrio.

Ima jedna slična priča o dječaku na selu, koji kaže svojoj majci: "U mračnoj noći mi se prikazuje neka cma strašna sjenka, i ja se strašno bojim". Majka kaže: "Ne boj se. Ako vidiš tu sjenku, žestoko je napadni. Možda ćeš tad vidjeti daje ona samo proizvod tvoje mašte." Dijete odgovara: "O majko! Ako je majka te crne sjenke dala svom sinu isti savjet, šta da radim? I, ako mu je preporučila da ne govori da se ne bi otkrio, kako ću ga raspoznati?" - Majka će: "U njenom prisustvu ćuti, i pusti je da govori; sačekaj da iz njenih usta iziđe nekoliko riječi. Ako ona ne kaže ni riječi, možda ćeš ti nehotice prekinuti ćutanje; ako se u tebi, u tvojoj svijesti rodi neka riječ i neka misao, po toj riječi i toj misli ćeš je moći raspoznati, jer je, pod njenim dojmom, njeno stanje duha prodrlo u tvoj duh."


Šejh Sar-Razi (neka je blagoslovljen) sjedio je medu svojim učenicima. Jedan od njih je poželio da jede pečenu ovčiju glavušu. Šejh dade znak da mu je donesu. Učenici upitaše: "O Šejhu, kako znaš da mu se jede glavuša?" Šejh odgovori: "Kako već trideset godina nemam više nikakvih potreba, postao sam čist od svih želja i bistar kao ogledalo bez slika. Kada mi se u glavi rodila misao o pečenoj glavuši, znao sam ko mi je sugerisao tu želju. Ja sam ogledalo bez slika, ako se u tom ogledalu pojavi neka slika, ona je potaknuta od strane nekog drugog".


Jedan drag prijatelj se povukao u osamu četrdeset dana zbog nekog cilja kojem je težio. U ušima mu je odjeknuo glas, govoreći: "Jedan tako uzvišen cilj se ne može postići u osami od četrdeset dana. Izidi iz osame, da te osmotri jedan veliki abdal (prijatelj Boga), i tvoj cilj će biti ostvaren." - "A gdje ću naći tu veliku ličnost?", upita on. "U džamiji u kojoj se održava molitva petkom." On upita: "Kako ću ga prepoznati medu tolikim ljudima?" Reče mu se: "Idi, on će prepoznati tebe; gledaće te i vrč će ti ispasti iz ruke, a ti ćeš se onesvijestiti. Tada ćeš znati da te je dotakao njegov pogled."


On učini tako, uze vrč pun vode i ponudi vodom sve prisutne u džamiji, idući kroz redove onih koji su se molili. Odjednom osjeti da je pogođen nekim žestokim duhovnim stanjem: vrisnu, i vrč mu ispade iz ruke. Ostade bez svijesti u jednom uglu, a svi ljudi se razidoše. Kada je došao sebi, vidje daje sam. Ne vidje gospodara koji ga je gledao, ali dođe do svog cilja. Bog ima ljude koji imaju takvu veličinu i hrabrost da se ne pokazuju; oni pomažu postizanje uzvišenih ciljeva onima koji im teže, i daruju im milost. Takvi su vrlo rijetki i vrijedni.


Rekosmo: "Kod vas dolaze velike ličnosti". Učitelj odgovori: "Ne postoji više to "kod nas". Već duže vremena nemamo to "kod nas". Ako dolaze, oni dolaze kod onoga koga su zadobili u svojim mislima i kome su poklonili svoju vjeru. Ljudi su govorili Isau (neka je spašen): "Dolazimo kod tebe." On odgovori: "Kod mene, gdje se na svijetu nalazi neko "kod mene" i kad je ono postojalo?"76


Priča se kako je Isa a.s. šetao selom. Počela je jaka kiša. Sklonio se u jazbinu šakala, u uglu neke pećine, dok kiša nije prestala. Tu mu dođe jedna objava: "Izlazi iz šakalove jazbine, zbog tebe su šakalovi mladunci uznemireni." On uzviknu: "O, Gospodaru! Za šakalovo mladunče postoji sklonište, a za dijete Merjemino nema ni skloništa, ni mjesta, ni kuće, ni prebivališta." Gospodar reče: "Šakalovo mladunče ima dom, i iz njega ga ne tjera Uzvišeni. A ti imaš Nekog takvog ko te tjera. Ako nemaš doma, čega bi se bojao? Jer milost Onoga ko te progoni i čast toga dara, što si odabran da budeš gonjen, vrijede više od stotine hiljada hiljada nebesa, zemalja, nego ovaj i onaj svijet, nego Prijesto i nebo."


Učitelj reče: "Neka se emir ne žalosti što nisam bio spreman da ga odmah primim; cilj njegove posjete je bio ili da meni ukaže čast, ili da ukaže čast sebi samome. Ako je htio da meni ukaže čast, što me je više čekao, više me je počastio. Ako je, naprotiv, njegov cilj bio da ukaže čast sebi samome i da traži naknadu, ona će biti tim veća što je on više trpio dosadu Čekanja. U oba slučaja, cilj kome je težio došavši mi u posjetu, potpuno je ostvaren. On bi stoga trebao biti zadovoljan i srećan."


73 Ono nema osobina.


74 Kurtan, LIH, 3-4.


75 Mada je Kur’an izišao iz Poslanikovih a.s. usta, svako ko misli da to nisu Božije riječi, nevjernik


76 Cf. Ibn Kulaiba. Ujunul ahbar. n, sir. 271; El Gazali, Inja, II, str. 141.


No comments:

Post a Comment