Powered by Blogger.

11. Poglavlje (Ders)

"Srca svjedoče jedna za druga." Ovo je izreka koja se izgovara a da često ni

oni koji je koriste ne otkrivaju njeno značenje. Inače, zašto bi im trebale riječi;77
Kada srce svjedoči, čemu svjedočenje jezika?

Emir Naib kaže:78 "Tačno je, srce svjedoči, ah srce ima vlastito uživanje, kao i uho, oko, jezik; svako od ovih uživanja odgovara jednoj potrebi."

Učitelj odgovara: "Ekstaza u srcu poništava sva druga čula, i jezik postaje ništavan. Lejlina ljepota nije bila božanska, bila je tjelesna i putena; ona je bila od vode i limuna; ah je ljubav kojom je ona nadahnjivala Medžnuna obuzimala svog; nikakva potreba ga nije tjerala da vidi Lejlu svojim očima, niti da čuje njen glas, jer on nije vidio Lejlu kao odvojenu od sebe (i govorio je):

Tvoja slika je u mojim očima, tvoje ime na mojim usnama sjećanje na tebe u mom srcu. Kome ću pisati? Gdje se kriješ?


Ja sam onaj koji voli i koji se voli, mi smo dvije duše u jednom jedinom tijelu.79

Dakle, jedno tjelesno biće ima tako veliku moć da ljubav koju nadahnjuje proizvodi takva stanja u kojima zaljubljeni ne vidi sebe odvojenog od one koju voli; sva njegova čula gube svoju nezavisnost; oko, sluh, miris, nijedan od njegovih organa ne traži vlastito uživanje; on sve vidi ujedinjeno i prisutno, dovoljno je da samo jedan organ bude zadovoljan, pa da nijedno od drugih čula ne traži zadovoljstvo. A ako čula traže neko drugo zadovoljstvo, to znači da taj organ nije dobio savršeno zadovoljstvo. On je primio jedno relativno zadovoljstvo koje ne omogućava da se preplave (zadovolje) druga Čula. Ona. nastavljaju da traže vlastito zadovoljstvo. Čula su jedno. Na izgled, ona se razlikuju. Kada je jedan organ preplavljen, i drugi organi se stapaju u njemu. Tako, kada pčela visoko leti, njena krila, njena glava i svi njeni organi se miču. Kada je zagnjurena u med, svi njeni organi su jedno. Više se ne miču. Takvo uranjanje se postiže kada se ličnost nade izvan svoga ja, izvan napora, izvan djelovanja, izvan kretanja. Ona (pčela) je uronjena u vodu; svako kretanje koje dolazi od nje nije njeno, nego je to kretanje vode. Može li se reći daje uronjena ako miče nogama i rukama? Može li se to poreći ako ona viče: "O, ja sam uronjena!"? Ljudi smatraju da riječi "Enel Hakk" izražavaju veliku uobraženost. Ali, "Enel Hakk" otkriva veliku skromnost, jer oni koji kažu "Ja sam sluga Božiji" svjedoče o dva postojanja: svome i Božijem. A onaj koji kaže "Enel Hakk" poništava se. On kaže: "Enel Hakk", to jeste: "Ja nisam, sve je On, osim Boga nema ničijeg postojanja. Ja sam čisto ništavilo, ja nisam ništa." Njegova skromnost je velika; ljudi ne shvataju da, kada se jedan čovjek odnosi kao sluga Božiji, tada za Boga postoji njegovo služenje; mada je ono namije­njeno Bogu, njegovo djelovanje mu omogućava da se vidi odvojenim od Boga. Ta osoba, nije uronila. Uronjen u vodi je onaj kojem ne ostaju ni kretanje ni djelovanje, i čiji su pokreti pokreti vode.

Jedan lav je pratio gazelu; gazela mu je daleko pobjegla. To su bila dva postojanja: postojanje lava i postojanje gazele. Ali, kada je lav sustigao gazelu, kada je ona postala plijenom njegovih kandži, onesviješćena od straha, ostalo je samo lavovo postojanje; gazela, obesviješćena nestade. Uranjanje se sastoji u tome što Uzvišeni Allah čini odabrane robove bojažljivim pred Njegovim pogledom, na način na koji ljudi osjećaju strah od lava, leoparda, silnika. On im otkriva da strah potječe od Boga, da mir dolazi od Boga, da radost i veselje potječu od Njega, kao i hrana i san. Uzvišeni Allah im pokazuje jednu osobitu i opipljivu sliku lava, leoparda ili vatre, dok su budni, otvorenih očiju, tako da oni shvate da ta slika lava, leoparda, koju vide u stvarnosti, ne potječe iz ovog svijeta; to je slika iz nevidljivog svijeta koja se materijalizirala i čiji izgled poprima izvanrednu ljepotu. Isto je i sa baštama, potocima, hurijama, palatama, jelima, pićima, darovima, konjima, gradovima, prebivalištima, sa svim naj-različitijim divotama; uistinu, zna se da te ljepote ne pripadaju ovom svijetu. Bog ih otkriva viđenju i daje im oblik u očima onoga ko gleda. A on je tada siguran da strah potječe od Boga, sigurnost od Boga, smirenost i razmišljanja od Boga. Strah koji ne liči na strah od drugih ljudi, stanja nastala iz viđenja, a ne iz razmišljanja, jer ih je Bog namijenio i sva dolaze od Njega. Filozof to zna, ali iz razmišljanja; ali, razum nije stalan, a sreća koju donosi je povremena; dok dokazujemo razmišljanjem, srećni smo, topli i svježi. A kada ponestane argumenata, toplina i sreća nestaju.

Neka osoba zna razumom da je neku kuću sagradio neki arhitekt, da je taj arhitekt imao oči i da nije bio slijep, da je bio kompetentan i da nije bio nesposoban, daje postojao i nije bio nestvaran, živ, a ne mrtav, i daje njegovo postojanje prethodilo izgradnji te kuće; on sve to zna, ali zahvaljujući raz­mišljanju. Ali, razmišljanje nije stalno, ono se brzo zaboravlja. Ali, kada su Mu zaljubljenici služili, oni su upoznali Arhitekta, i vidjeli su Ga sigurnim očima; zajedno su jeli hljeb i so Njegovog gostoprimstva, zajedno su se zabavljali. Arhitekt nikada ne odlazi iz njihove vizije i njihove imaginacije. Kod onoga ko je uronjen u Boga, grijeh nije grijeh, zločin nije zločin, jer je tim čovjekom ovladao On i svog ga apsorbovao.

Neki kralj je naredio svojim slugama da svaki od njih ima zlatni pehar u ruci kada dođe izvjesna zvanica. Svom omiljenom slugi naredi da učini isto. Kada kralj pokaza svoje lice, taj sluga izgubi svijest. Iz ruke mu ispade pehar i razbi se. I druge sluge pomisliše da trebaju učiniti isto. I svi namjerno ispustiŠe svoje pehare. Kralj ih ukori: "Zašto ste razbili pehare?" Oni odgovoriše: "I onaj koji vam je jako blizak učinio je isto." Tad im kralj reče: "O bezumnici, nije to učinio on, nego ja".

Na izgled, svi ovi postupci su bili greške, osim onog koji je uistinu bio ne samo istinski akt pokornosti, nego i jedno prevazilaženje pokornosti i grijeha. Sve sluge su oponašali kraljevog miljenika, jer je on sam bio kralj; za njega (kralja) je činjenica da je sluga bio samo jedno formalno stanje, jer je bio ispunjen kraljevom ljepotom.

Uzvišeni Allah je rekao: "Da to nije bilo za tebe, ja ne bih stvorio nebo (svijet)."80 Enel Hakk, to je isto: "Stvorio sam nebesa (svijet) za Sebe-samog" znači (govori) najednom drugom jeziku, sa drugačijom aluzijom "Enel Hakk".

Čak i ako riječi sufija imaju sto različitih oblika, s obzirom na to daje Bog jedan, da je Put jedan, kako riječ može biti dvoje. Različitost počiva u obliku (riječi); u značenju se sve slaže.

Neki emir je naredio da mu se sašije šator: jedan prede konopac, drugi zabija čavlove, treći tka platno, neko opet šije, neko reže, a neko prošiva; mada su na izgled sve ove radnje osoba različite i mnogobrojne, ove osobe su ujedinjene značenjem: one sve izrađuju jednu stvar. Ako dobro osmotrimo raznolikosti svijeta, ustanovićemo da su sve one u službi Boga: griješnik kao i ispravan čovjek, buntovnik kao i vjernik podređen Bogu, šejtan kao i melek. Onaj kralj je želio iskušati svoje sluge da bi razlikovao onoga koji je siguran od onoga koji je sumnjičav, lojalnog od podmuklog, vjernog od izdajnika. Da bi se stiglo do tog cilja, potreban je neko ko iskušava i izaziva. Kako bi se inače oktrio pravi karakter sluge? Onaj koji iskušava čini uslugu kralju i omogućava mu da medu svojim bližnjima razlikuje one koji su mu istinski odani. Bog je poslao vjetar da bi razdvojio ono što je nestalno od onog Što je stalno. Vjetar tjera komarca iz stabla, daleko od vrta; komarac odlazi, stablo ostaje.

Neki kralj je naredio svojoj ropkinji-konkubini da se dotjera i da se izloži pogledima njegovih sluga kako bi iskušao njihovu vjernost. Postupak ove žene, mada na izgled griješan, u stvari je bio akt pokornosti prema kralju.

Božije sluge su, našavši se na ovom svijetu, vidjeli da se svi, dobri i loši, podređuju i pokoravaju Bogu81, ne razumom i saglasnošću, nego viđenjem i bez velo va.82 "I ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga".83 Dakle, za njih je ovaj svijet uskrsnuće, jer se uskrsnuće sastoji u tome da se svi pokoravaju Bogu, i ne čine ništa drugo osim što Mu služe.84 Oni shvataju tu istinu i ovdje. "Čak i kada bi sklonili velove, moja sigurnost (i spoznaja) se ne bi povećala".85

Sa liječničke tačke gledišta, učenjak (alim) je iznad gnostika (arifa), jer za Boga se koristi termin "Alim" (Onaj koji zna), a ne može se to reći za "arifa" (gnostik). "Arif' znači onaj ko nije znao od početka nego spoznao kasnije, a takav uslov ne odgovara Bogu; ali, u našoj realnosti, "arif'je iznad "alima", jer arif je onaj koji upoznaje svijet izvan razmišljanja, vizijom i kontemplacijom.

Govorilo se da je naučnik (alim) sto puta bolji od vjernika. Kako može jedan naučnik vrijediti više nego stotinu vjernika? Vjernik je svoj žar postigao spoznajom, a pobožnost bez spoznaje je nemoguća. Staje to pobožnost? Odreći se svijeta i težiti pokornosti prema Bogu i drugom svijetu: to je pobožnost. Dakle, potrebno je da vjernik upozna ovaj svijet sa njegovom ružnoćom i njegovom nestalnošću, da nauči šta su milost, stalnost i postojanost drugog svijeta, i da teži pokornosti Bogu, govoreći: "Kako se trebam pokoravati Bogu i čemu se trebam pokoriti? Ovaj postupak podrazumijeva spoznaju. Odanost bez spoznaje je nemoguća. Prema tome, pravi vjernik je istovremeno i učenjak i vjernik.86 A istina je da taj, takav učenjak vrijedi više od stotine vjernika. Ali značenje ove izreke nije dobro shvaćeno. Spoznaja je nešto što Bog daje nekome nakon pokornosti i ranije spoznaje. Druga spoznaja je plod prve spoznaje koja je istovremena sa odanošću. Naravno da jedan takav naučnik vrijedi više od stotine vjernika.

Čovjek posadi plodno drvo; nije li sigurno da to stablo koje daje plodove vrijedi više nego stotinu drugih koja ne daju plodove? Jer, moguće je da druga stabla ne uspiju dati plodove. Mnoge nezgode se mogu desiti. Hodočasnik koji stigne u Kabu vrijedi više nego onaj koji luta pustinjom ne znajući hoće li stići ili ne. A drugi je stvarno stigao. A stvarnost vrijedi hiljadu puta više nego nesigurnost.

Emir Naib reče: "Onaj koji nije stigao ima nadu." Učitelj mu odgovori: "Čovjek koji ima nadu razlikuje se od onoga koji je stigao; između straha i sigurnosti postoji velika razlika. Prvenstvo Muhammeda a.s. pred drugim poslanicima potječe od njegove sigurnosti. Svi drugi poslanici su stekli sigurnost prevazilazeći strah. Ah sigurnost je podijeljena u etape. "Mi smo podigli neke iznad određenih stepena." Može se prikazati i svijet straha, kao i njegove etape. Ah etape sigurnosti su bez tragova. U svijetu straha, šta ko nudi Bogu? Jedan nudi svoje tijelo, drugi svoja bogatstva, treći svoj život; neko nudi post, neko molitve, neko deset rekjata, neko stotinu rekjata. Njihove etape su određene i mogu se razaznati; mogu se pokazati. Na primjer, etape (tragovi) između Konje i Sezareje su precizne: to su87 Kaimaz, Abruk, Sultan, itd. Ali prelazak preko mora, između Antakije i Aleksandrije, ostaje bez tragova. Samo ga navigator poznaje i ne kazuje ga ljudima sa čvrstog tla, jer su oni nesposobni da ga shvate."

Emir Naib tada reče: "I riječ je od koristi; ako ljudi ne znaju sve, oni mogu spoznati malo, otkrivati i zamišljati."

Učitelj reče: "To je tačno. Jedan čovjek sjedi, budan, usred tamne noći, i ima namjeru da krene pred jutro. I mada ne zna kako će putovati, očekujući dan, on se približava danu. Isto tako neko u mračnoj i oblačnoj noći, slijedeći neki karavan, ide ne znajući ni gdje će stići ni kuda će proći, koliku će udaljenost preći. Ali kada dođe dan, on će vidjeti rezultat svoga hoda, i stići će negdje. Ako, ma ko, za ljubav Boga, samo, otvori i zatvori svoja dva oka, to nije uzalud. "Onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjeće ga"88 A kako je on u unutrašnjosti mračan i zakriven, on ne vidi koliko se pomakao89; ali na kraju će vidjeti. "Ovaj svijet je polje za žetvu na onom svijetu."90 Ono što ovdje posijemo, tamo ćemo požnjeti.

Isa a.s. (neka je mir s njim) mnogo se smijao. Jahja a.s. (neka je mir s njim) \ mnogo je plakao.91 Jahja a.s. upita Isaa a.s. "Jesi li ti toliko siguran protiv silnih i ; prepredenih lukavstava (šejtanovih), pa se tako smiješ?" Isa odgovori: "A zar si: ti zaboravio sve prefmjene, prijatne, izuzetne i silne milosti i dobročinstva Božija, pa tako plačeš?" - Tu je bio prisutan ijedan od odabranika (veli) Božijih. On upita Boga: "Koji je od njih dvojice bolji?" Bog reče: "Onaj koji ima bolje mišljenje o Meni." - a to znači: "Ja sam tamo gdje su misli Moga sluge.92 Svako biće stvara drugačiju predstavu o Meni. Ja se nalazim u onome što on zamišlja o Meni." "O moja stvorenja, očistite vašu maštu koja je Moje boravište i Moj dom."

A sada, ispitaj samoga sebe: plač i suze, post i molitve, osama i učešće na skupovima, staje od toga korisnije za tebe? Na koji način će tvoja stanja (ahval) biti ona najbolja? Kako će tvoja napredovanja biti najveća? Odaberi ono što je j najbolje. "Upitaj za savjet svoje srcet iako si već pitao muftije.93 Ti imaš jedno unutrašnje čulo: izloži mu savjete koje su ti dali muftije, da ono odabere ono što mu odgovara. Kao ljekaru kojem se obraća bolesnik, postavljaj pitanja svom unutrašnjem ljekaru: jer, u tebi postoji Ijekar koji je pomiješan sa tvojom prirodom: ona je ta koja prihvata ili odbija. Tako i pravi ljekar ispituje unutrašnjeg ljekara: 'To što si pojeo, je li bilo teško ili lagano; Kako si spavao?" Dakle, sud pravog (dunjalučkog) ljekara je povezan sa informacijama koje dobiva od unutrašnjeg ljekara. Najvažniji je unutrašnji ljekar koji nije ništa drugo do tvoja priroda. Kada taj ljekar oslabi, priroda, iskvarena i klonula, loše vidi stvari i daje znake izgubljenosti; ona misli daje šećer gorak, a sirce slatko. Njoj je potreban vanjski ljekar, koji joj pomaže da povrati svoju raniju ravno­težu; poslije se ona opet obraća svom vlastitom Ijekaru.

Isto tako, ćovjek ima i jednu drugu duhovnu prirodu. Kada ona oslabi, njegova čula se odaju greškama. Odabrani (Evlija) su liječnici (duhovni). Oni pomažu da se povrati vlastita priroda i da se ojačaju srce i vjera.

"Pokaži mi stvari onakve kakve jesu." Čovjek je nešto veliko, u njemu je sve zapisano, ali velovi i tmine mu ne dozvoljavaju da otkrije bogatstva koja u njemu sijaju. Velovi i tmine su različita zanimanja, brojni planovi i želje svih vrsta. Ipak, uprkos tminama i velovima, čovjek može pročitati poneku tajnu i iz nje izvući spoznaju. Gledaj kako će, kada te tmine i velovi nestanu, biti upućen, i kako će otkriti brojne spoznaje u sebi samome! Zanati krojača, zidara, stolara, zlatara; nauka, asfronomija, medicina i druge bezbrojne profesije potiču sve iz unutrašnjosti čovjeka: one ne dolaze iz kamena i cigle. I gavran koji je naučio čovjeka da sahranjuje umrlog samo je slika čovjeka projicirana na pticu. Ljudske potrebe su navele gavrana da kopa zemlju; jer i životinja je dio čovjeka. Kako jedan dio može učiti cjelinu nečemu? Isto tako, ako čovjek uzme pero lijevom rukom da piše, i pored jake volje, njegova ruka drhti dok piše. A ruka piše po nalogu volje.

Kada dode vladar. Učitelj govori važne riječi. Njegove riječi se ne zaustavljaju, jer on je poznavalac riječi. Njegove riječi ga se uvijek tiču: one su mu namijenjene.

Zimi, mada drveće nema ni lišća ni plodova, ne treba misliti da nije aktivno. Zima je doba sakupljanja, a ljeto trenutak trošenja. Trošenje je svima vidljivo, a sakupljanje nije. Tako je i sa čovjekom koji je pozvao mnogo svijeta i potrošio mnogo. Svi su ushićeni pred troškovima; a niko ne vidi rezerve koje su malo po malo sakupljane da bi se omogućili takvi troškovi. Porijeklo trošenja je u sakupljanju.

Upućujemo ove riječi onome, ko se nalazi u svakom trenutku duhovnog jedinstva, u tišini, u odsustvu kao i u prisustvu; čak i u borbi, mi smo s njim: čak i da napadnemo jedan drugoga pesnicama, mi bismo razgovarah s njim i bih bismo sjedinjeni. Ne gledaj tu pesnicu; u toj pesnici ima suhog grožđa. Ako ne vjeruješ, otvorfje i vidjećeš. Da li je važno, uostalom, je li to suho grožđe ili skupocjeni biser? I drugi požele da obogate mudrost tankoćutnim i nježnim finesama, u poeziji i u prozi. Ali ako emirova naklonost dolazi s te strane i prema nama, to onda nije zbog spoznaja, tankoćutnosti ili propovijedi; toga nigdje ne fali. Ako me on voli i ima naklonosti prema meni, to je iz drugog razloga. On vidi nešto drugo što nije vidio kod drugih, i otkriva jednu drugu svjetlost.

Priča se kako je neki kralj pozvao Medžnuna i rekao mu: "Staje s tobom i zašto praviš od sebe predmet skandala? Napustio si svoju kuću, sav si zanesen i uništen! Staje ta Lejla i šta ima ona od lijepog? Dođi da ti ja pokažem ljepote (drugih žena) i čari; žrtvovaću ti sve i daću ti ih."

Kada su pokazali Medžnunu sve te ljepotice, on je oborio glavu i gledao u svoje noge. Kralj mu reče: "Podigni glavu i gledaj". Medžnun odgovori: "Bojim se, jer je ljubav Lejlina izvukla sablju. Ako podignem glavu, ona će mi je odsjeći." Toliko je bio opsjednut Lejlinom ljubavlju! I druge djevojke su imale, oči, usta i nos. Staje on onda našao kod Lejle daje došao u takvo stanje?

77 AH ovo značenje je jasno onima koji su savršeni i kojima ne trebaju riječi. "Govorili smo obrvama, a slušali očima."

78 Emir Naib, Emiruddin Mikail. jedan od zvaničnika u zemlji, ubijen u Konji 676 g. po H.

79 Stihovi koji se pripisuju Halladžu. Cf. L. Massignon, Le Diwan dial-Hallaj, su-. 106 (str. 127,izdanje Cahiers du Sud, Paris 1955). Ovi stihovi se pripisuju i Medžnun bin Amern.

80 Hadisi kudsi.

81 U pogledu onoga što predstavlja njihovu sudbinu, dobru ili lošu.

82 Da. Mi ga vodimo tom stazom, bio on zahvalan ili nezahvalan.

83 Kuran XVII, 44.

84 Uzvišeni Allah je rekao: "Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju (robuju)." (Kur an. U, 56).

85 Cf. pogl. VII. (Hz Alijina izreka).

Ali sretni su one sluge koji su stvoreni za služenje, jer ono je ugodno Bogu, i u njemu leži Njegovo zadovoljstvo; a nesretni su oni bijednici koji su stvoreni za služenje koje ne daje zadovoljstvo Bogu. Pir de Herat reče: "Avaj, avaj, avaj!" Kakva je razlika između dva komada željeza? Oba su izišla iz iste radionice: jedan postaje potkovica, drugi ogledalo za kralja."

Božiji Poslanik je rekao: Sretan je onaj koji ic sretan u utrobi svoje majke, a nesretan je onaj ko je nesretan u
utrobi svoje majke."

86 I alim-učenjak i pobožnjak-abid, muslim, da bi poslao Arif.

87 Od Antakije do Egipta.

88 Kuržan. XCIX, 7.

89 Put treba preći na neki način; ne treba spavati, da se ne bi odvojio od drugova i izgubio život.

90 Hadisi šerif.

91 Oba su bili rođaci.

92 Hadisi kudsi.

93 Hadisi Šerif.

No comments:

Post a Comment