Rekoše: "Udalji se od nas i ne približavaj nam se." Kako se mogu udaljiti od tebe, kad si ti moja potreba?*348
Treba jasno shvatiti daje svako, tamo gdje se nalazi, nerazdvojno vezan za vlastitu potrebu. Svako stvorenje je uz ono što mu je potrebno, i za to je konstantno vezano. "Njegova potreba mu je bliža od oca i majke; on je vezan za nju." Ta potreba je njegov lanac, koji ga vuče tamo-ovamo kao uzda. Nemoguće je da se neko sam veže za lanac, a da želi da umakne sponama; nemoguće je da onaj ko želi da se oslobodi nastoji da se veže. Nužno, neko drugi je taj ko ga je svezao. Neko ko je u potrazi za zdravljem neće se sam opteretiti bolešću, jer je nemoguće istovremeno nastojati biti i zdravi bolestan.
Pošto je on uz svoju potrebu, on će biti pored onog ko zadovoljava tu potrebu; ako je konstantno vezan na svoju uzdu, biće konstantno vezan za onoga ko povlači njegovu uzdu. Osim ako mu pogled nije fiksiran na tu uzdu: tu gubi svaku vrijednost i prestaje biti dostojan poštovanja; ali, ako je njegov pogled zakovan za onoga ko vuče uzde, on će biti oslobođen svojih lanaca; biće važan samo onaj ko povlači uzde. Vezali su ga na uzde da bi ga prisilili da ide tragom onoga ko ga je vezao; njegov pogled nije usmjeren ka njemu, i "Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti."*349 Pričvrstićemo mu uzde za nos,i vući ćemo ga mimo njegove volje, jer nas bez uzde ne bi slijedio."
Kažu: "Da li se, nakon osamdesete godine, čovjek mora igrati?"
Odgovaram: "Da li se mora igrati prije osamdesete?"
Uzvišeni Allah, svojom milošću, starcima daruje jedan mladenački žar u kome mladi ljudi pojma nemaju. Taj mladenački žar daje starcu svježinu koja ga podstiče da skakuće, da se smije, i daje mu želju da se igra, jer on sad svijet vidi drugačijim očima; ne osjeća se zasićenim njime. Kada starac vidi obnovljen svijet, on se želi igrati, on skakuće, podmlađuje se.
Plemenita je starost ako se, dok kose sijede, At radostipropinje.
Veličanstvenost starosti potječe od proljeća božanske veličanstvenosti, jesen starosti je ne potiskuje. Jesen napušta svoju jesensku prirodu. Nema nikada slabosti u proljeću božanske milosti; isto tako, svaki put kada ispadne jedan zub, smiješak božanskog proljeća oslabi, svaki put kada jedna vlas posijedi, svježina božanske milosti potamni, svaki put kada jesenja kiša prospe jednu suzu, vrt istina se zamrači. Neka je Uzvišeni Allah iznad svega što govore silnici!
| 348 Cf. Ibn Kutaiba, Ujunul Ahbar. IV. sir. 53. 349 Kur’an. LXVIII. 16. |