"Šahna" (policijski prefekt) je uvijek u potrazi za lopovima da bi ih zatvorio, a lopovi su u stalnom bijegu od njega. Bilo bi neobično da lopovi traže šefa policije da bi ga zatvorili i zgrabili.
Uzvišeni Bog kaže Bajazidu: "O Bajazide, šta želiš?" Bajazid odgovara: „Želim da ne želirm“330 Za čovjeka postoje samo dva stanja: on želi, ih ne želi. Ne željeti to nije svojstveno čovjeku: to znači da je sam po sebi prazan i daje prestao postojati. Da je nastavio postojati, on bi nastavio željeti (htjeti) ili ne htjeti. Uzvišeni Allah ga je htio učiniti savršenim šejhom, tako da u njemu nema ni dvojnosti ni podijeljenosti, i da se u njemu ostvare potpuno sjedinjenje i izjednačenje (Inihad)331 Sve muke332 potječu otuda što ti želiš nedokučivo. (AKO ne želiš, nema patnje. Ljudi su različiti i imaju različite stupnjeve na tom Putu. Neki, nakon napora i muka, dolaze na stupanj na kome ne ostvaruju ono što žele u duši i mislima. To je u okvirima ljudskih mogućnosti. Ali, ono stoje nemoguće, to je da se u ljudskoj duši, ne stvori uopšte taj podsticaj na želju i misao; to iskušenje nestaje tek u zanesenosti s Bogom.
"I reci: Došla je istina, a nestalo je laži."333 "Uđi, vjernice, tvoja svjetlost je ugasila moju vatru."334 Pošto je vjernik sav istinska vjera, on čini ono što Bog hoće, bilo da ima ih nema zanesenost (uznesenje) u Bogu.335
"Ja, nisam to ja. Ja, ja sam već mrtav, i živim kroz Prijatelja.
Jer, ja sam umro u ljudskim atributima Bog je postao moj sluh i opažanje mog vida. Ako u ovom Času ovako govorim da to nisam ja iz obijesti, Te riječi su djelo bezbožnika.**
Kažu da poslije Mustafe a.s. kao poslanika (neka je blagoslovljen), objava (vahj) više neće sići: a zašto ne bi? Ona silazi, ali se ne naziva objavom. On (Poslanik) kaže: "Vjernik vidi sa Božijom svjetlošću."336 pošto on vidi sa Božijom svjetlošću, on vidi sve, početak i kraj, odsutno i prisutno; u protivnom, kako bi se neka tajna mogla sakriti pred svjetlošću Božijom? Kad bi to bilo moguće, ta svjetlost ne bi bila Božija. To je vahj, mada se ne naziva objavom (vahjom).337
Kada je Osman (neka je Bog njime zadovoljan) postao Halifa,338 popeo se za govornicu; ljudi su čekali da čuju šta će im reći. On je stajao ćuteći, gledao u ljude, i doveo ih je u takvo stanje i ekstazu, da se nisu smjeli pomaknuti; izgubili su svijest jedni o drugima, i više nisu znali gdje ko sjedi; takvo nešto se nije moglo postići stotinama propovjedi i predika. Iz toga su oni izvukli koristi i otkrili tajne koje nikada ne bi otkrili sa mnogim djelima i propovjedima. Do kraja sastanka oni su tako gledali i nisu ništa govorili; kada je Osman pošao sići, reče: "Vama više vrijedi dobar nego govorljiv imam". Rekao je istinu, jer je cilj riječi da budu korisne, da pokreću i da vode ka mijenjanju običaja. Korist je bila ogromna, a da on nije ni progovorio. To stoje rekao bila je čista istina. Vratimo se na njegove riječi: "Dobar (djelotvoran) imam" (Fažil): dok je bio za govornicom, na izgled nije činio ništa što bi se moglo vidjeti; nije se molio, nije išao na hodočašće, nije davao milostinju, "Zikr", čak nije držao ni propovjed; dakle, znamo da djelovanje i djelotvornost nisu samo vidljiva forma; vidljive forme su vanjski oblik djelovanja, a pravo djelovanje je duša djelovanja.
Poslanik a.s. je govorio: "Moji ashabi su kao zvijezde, svaki koga budete slijedili vodice vas."339 Neko gleda zvijezdu i slijedi njen put. Da li mu zvijezda govori? Ne, ali gledajući je, on razlikuje pravi od pogrešnog puta i stiže na cilj. Tako je isto moguće da gledaš Božijeg odabranika (Evliju), i da te on mijenja bez priče i govora: cilj je postignut, i ti si stigao na prebivalište sjedinjenja.
Onaj ko želi da me vidi mora me gledati, a moje viđenje je opomena za onoga ko misli da je ta želja lahka.340
U svijetu ništa nije teže nego podnositi nemoguće. Pročitao si tačno neku knjigu, sa pravilnom vokalizacijom. Neko sjedi pored tebe i pogrešno čita istu knjigu. Možeš li ti to podnijeti? To je nemoguće. Ali, daje ti nisi pročitao, bilo bi ti svejedno, čitao on ispravno ili pogrešno, ukoliko ne bi mogao razlikovati šta je tačno a šta nije. Dakle, podnositi nemoguće iziskuje veliki napor.
Zar ne ulažu poslanici i sveti ljudi velike napore? Njihov prvi napor je bio da ubiju svoju putenu dušu i da se odreknu želja: to je veliki rat (Džihadi Ekber); pošto su stigli i sjedinili se s Bogom, pošto obitavaju na prebivalištu (mekamu) sigurnosti, za njih je postalo očigledno ono što je pogrešno i ono što je ispravno. Oni i daljeclne velike napore, jer su svi postupci stvorenja nepravedni; oni to vide i podnose: jer, kad oni to ne bi podnosili, govorili bi samo o zlu koje ljudi čine, i niko ne bi ostao kod njih i niko ih ne bi pozdravio muslimanskim pozdravom. Uzvišeni Bog im je dodijelio velikodušnost i veliko strpljenje da bi mogli podnositi: od stotine mana oni govore samo o jednoj, da ne bi otežali život onome koji je pun mana. Osim toga, oni ga i hvale, kao da su njegovi nedostaci dobri, da bi mu pomogli da se oslobodi jedne od svojih mana.
Slično je sa učiteljem koji uči dijete pisanju. Kada uspije napisati jedan red, učenik ga pokazuje svom učitelju. Za učitelja je sve što dijete napiše neispravno, ali, iz mudrosti i blagosti, on mu govori da je dobro napisao: "Bravo, bravo! Samo si ovo slovo loše napisao, a treba se ovako pisati; i ovo si krivo napisao". Tako on kritikuje nekoliko slova i pokazuje djetetu kako ih treba napisati; za ostalo mu daje pohvale, da mu ne bi rastužio srce, i da bi, zahvaljujući njegovim pohvalama, nestale dječakove slabosti. Na taj način, malo po malo, on mu pomaže da uči.
Ako to Uzvišeni Bog hoće, nadamo se da će omogućiti vladaru ostvarenje njegovih namjera, svega što mu je na srcu, kao i sva zadovoljstva koja ne može željeti zato što ih ne može zamisliti: mi se nadamo da će se sve njegove želje ostvariti. A kada ga sve te milosti obaspu, zastidiće se želja koje je nekad gradio: "Sad kad su sve te stvari na dohvat ruke i kada imam sva ta bogatstva i zadovoljstva, čudno je da sam želio takve stvari!"
| |
Istinski darne prevazilazi čovjekovu maštu; jer sve što prolazi kroz njegovu maštu proporcionalno je njegovoj namjeri (nijem) i njegovoj vrijednosti. Ali dar Božiji je po mjeri Božije moći. Dar je ono stoje dostojno Boga; a ne mašte i namjere stvorenja. "Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, što u ljudsko srce nije ušlo."341 Sve što očekuješ od Mojih darova, oči su vidjele, uši su čule, i u srcu je oslikano. Ali Moji darovi prevazilaze sve stvari.
328 Kur’an. XXXVI, 12.
329 Cf.,pogl.l.
330 Citirano u Risaletun Nur. od Sahladžija, str. 96, u malo drugačijem obliku.
331 I da tako dođe do tog plemenitog nivoa (mekama).
332 Čovjekove.
333 Kur’an, XVII, 81.
334 Hadis koji citira Sujuti. El Džamius Sagir, I, str. 132.
335 Jer on je bio izvan sebe samoga i zaronjen u Boga i njegovo postojanje nije opstalo. Nuh, kaže pobunjenicima:
336 Cf. Ihja. II, su. 201* III, str. 18; El Džamius Sagir, I. 8.
337 Da bi se prikrilo pred pukom u razgovorima Sufije ga zovu i vahj srca.
338 Priča koju priča Džahiz, El Bejan ve Tabiin, I, str. 272; Mesnevija, IV, 487 i dalje.
339 Hadis koji citira El Mucavi, Kunuz, str. 13, Cf. El Džamius Sagir i Mesnevija, 1,2925 i dalje.
340 Citat El Mutenabbia. Divan. U. str. 132.