Učitelj reče: "Šerif Pej-Sukta234 izjavljuje:
Taj uzvišeni dobročinitelj kome nije potreban svijet, duša je sviju, Njemu nije potrebna duša. Svemu što maštom možeš predstaviti,svemu tome je On Kibla, ali Njemu Kibla nije potrebna.
Ove riječi su sramne: one nisu ni pohvala kralju, ni pohvala samom sebi. O jadnice! Kakvu radost izvlačiš iz svoje nekorisnosti Bogu? To nije jezik prijatelja, nego neprijatelja koji se ruga, govoreći: "Šta ćeš mi ti." Pogledaj zanesenog muslimana koji se daje sa žarom i u ekstazi. Voljeni mu se obraća sa riječima da Mu on nije ni potreban! On je poput ložača u kupatilu koji sjedi pored peći i razmišlja: "Sultan nema ništa od mene, ni od drugih ložača u banji". Kakvo zadovoljstvo nalazi taj jadnik u ovim riječima? A prave riječi bi bile u ovome: ložač kupatila zamišlja daje na krovu kupatila, i kada naiđe sultan, on ga pozdravi; sultan ga dugo posmatra, a zatim ode. Takve riječi bi priuštile zadovoljstvo ložaču; a što se tiče riječi "Kralju ne trebaju ložači kupatila", tu nema ni pohvale za kralja, ni radosti za ložača! "Sve što maštom možeš predstaviti..." O jadni čovječe! Šta to može tvoja mašta obuhvatiti, osim sanjarija pod djelovanjem hašiša. U stvari, ljudima nisu potrebne tvoje sanjarije i tvoja mašta. Kad bi im počeo pričati o svojim iluzijama, bilo bi im dosadno i pobjegli bi.
Kakva je to iluzija koja se sastoji u uvjerenju da su Bogu potrebne tvoje maštarije? Činjenica daje Bog Sam Sebi dovoljan znak je za bezbožnike; ne i za vjernike. O jadnice! Činjenica daje Bog Sam Sebi dovoljan je nepromjenljiva; osim, ukoliko tvoje duhovno stanje ima neku vrijednost: tada On pokazuje da si Mu potreban u onoj mjeri u kojoj si Mu drag.
Oblasni šejh ispriča: "Prvo dolazi viđenje (sposobnost viđenja) a potom govor (riječ) i slušanje. Tako vidimo sultana, ali on govori sa svojim miljenicima."
Učitelj reče: "To je greška, sramota; to je obrnuto od onog stoje tačno. Musa a.s. je prvo govorio i čuo, a tek onda je molio viđenje. Razgovor (sa Bogom) pripada Musau a.s., a viđenje Muhammedu a.s. Kako bi te riječi tog Šejha mogle biti tačne?"
Učitelj reče: "Neko je pred Mevlana Šemsuddinom iz Tabriza (da posveti Bog njegov "siir") pričao: "Dokazao sam nepobitnim dokazima Božije postojanje" Sutra ujutro, Šemsuddin reče: "Sinoć su dolazili Meleki da se mole za tog čovjeka, govoreći: "Neka je hvaljen Allah! On je dokazao postojanje našeg Gospodara. Neka mu Allah podari dug život! On nije nanio zla ljudskim stvorenjima!"
O jadni čovječe! Bog je već dokazan! Njega više ne treba dokazivati. Ako želiš učiniti neko dobro, dokaži vlastitu ličnost pred Njim dostižući izvjesno dostojanstvo i izvjestan duhovni nivo. On je već dokazan bez dokaza. "I ne postoji ništa što Ga ne veliča."235
Nema sumnje da su pravnici (Fakihi) inteligentni i da savršeno poznaju svoju nauku. Ali između njih i drugog svijeta (i ostalih ljudi) se uzdiže zid koji se sastoji od dopuštenog i nedopuštenog. Kada taj zid ne bi bio zaklon, niko im ne bi tražio savjeta, i njihov rad bi bio uzaludan. Tako je naš veliki učitelj236 (da Bog posveti njegovu tajnu) rekao: "Drugi svijet je poput mora, a ovaj svijet poput pjene. Uzvišeni Allah je htio da toj pjeni pruži napredak. Odabrao je jednu kategoriju ljudi, i učinio da oni okrenu leda moru, da bi pjena mogla napredovati; kada bi se ti ljudi okrenuli od svog posla (obaveze), stvorenja bi se izgubila i pjena bi nestala237. To je kao šator podignut za kralja; zaposlen je izvjestan broj ljudi da bi ga sagradili. Jedan reče: "Da ja nisam izatkao konope, kako bi se šator uspravio?", drugi reče: "Ako ja ne napravim kolac, gdje će se konopi zavezati?". Svi znaju da su oni sluge tog kralja koji će sjesti u šator i gledati svoju draganu. Ako tkalac napusti svoj zanat u želji da postane ministar, doći će do nestašice odjeće. Zato on ima ljubav prema svom zanatu, i zadovoljan je njime. Ta vrsta ljudi je stvorena da održava red u svijetu pjene, a svijet je stvoren za odabrane; sretan je onaj za čiji je red stvoren svijet, a ne obrnuto. Uzvišeni Allah daje svakome zadovoljstvo i radost u njegovom poslu. Neko, kada bi živio i sto hiljada godina, ne bi promijenio svoje zanimanje; i ljubav prema tom zanimanju bi rasla iz dana u dan: on u njemu otkriva prefinjenosti, i u tome nalazi zadovoljstvo i radost.238 "I ne postoji ništa što Ga ne veliča." U tome je pohvala i za užara; i za stolara koji izrađuje podupirače za šator, i za onoga koji pravi klinove, i za tkalca koji tka platno. I za odabrane239 (Evlije) koji su u šatoru i prepuštaju se posmatranju i užitku.
Kada bismo mi ćutali, ovi ljudi koji nam dolaze bi se dosađivali i žalostili; kad govorimo, to treba da je primjereno njima. A tada se mi žalostimo. Oni odlaze, i ogovaraju: "Mi smo mu dosadni, pa je pobjegao". Kako može drvo pobjeći od lonca? Naprotiv, lonac je taj koji bježi i ne podnosi ga. U prirodi vatre i drvetanije da bježe; ali, ako je vatra osjetila daje lonac slab, udaljila se od njega. U stvari, lonac je taj koji bježi: Naš bijeg izražava njihov bijeg. Mi smo ogledalo. Ako je bijeg u njima, tad se u nama odražava. Mi bježimo umjesto njih. Ogledalo je ono u čemu se vidimo. Ako oni vide da se mi dosađujemo, znači da se oni dosađuju. Dosada je znak slabosti: nje ovdje nema; to nije naša dosada.
Kada sam bio u kupatilu sa Šejhom Salahuddinom240 osjetio sam potrebu da budem veoma ljubazan prema njemu; a i Šejh mi je sa svoje strane uzvraćao ljubaznošću. Požalio sam se na njegovu ljubaznost. U srce mi je došla ova misao: "ti pretjeruješ sa ljubaznošću. Prvo mu trebaš masirati ruke, zatim noge, i polahko, polahko, priviknućeš ga na svoja milovanja do zaborava, kako se ne bi osjetio obaveznim da ti vraća uslugu za uslugu. Tako treba postupati i prema prijateljima i prema neprijateljima: postepenim postupcima. Neprijatelju, prvo, daješ savjete. Ako ne posluša, udariš ga, ih udaljiš ga od sebe. U Kur’anu je rečeno: "Posavjetujte ih, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite."241 Tako se odvijaju stvari na ovom svijetu. Zar ne vidiš kako se mir i blagost proljeća postepeno pretvaraju u vrelinu i bilje? Posmatraj drveće, kako malo po malo postaje smješak, a zatim se malo-pomalo odijeva u lišće242 i voće, i nudi, poput derviša i sufija, sve što ima. Onaj ko žuri u svojim postupcima ovdje i za drugi svijet, i koji u početku pretjera, neće uspjeti u svojim poslovima. Ako je asketa, evo kako treba postupati: ako jede tri kilograma hljeba (man) svakog dana, on mora postepeno smanjivati svoje obroke, tako da nakon godine ili dvije jede polovinu od toga. Treba ići postepeno, tako da tijelo to i ne osjeti. Isto je i sa obožavanjem, povlačenjem, prepuštanjem pokornosti i molitvi. Kod molitve243, kada se dođe na Božiji put, treba prvo obavljati pet svakodnevnih molitvi, a zatim ih produžavati do beskonačnosti.
231 Rekao sam da je bitna duša; ali ako je tijelo lijepo poput mjeseca, onda je tijelo bitno.
232 Radi se ili o Behauddinu Muhammedu, zvanom Sultan Veled, sinu Dželaluddina Rumija, ili o Behauddin Bahriju koji je, po Aflakiju, bio "pisar tajni" i kojeg on u viSe navrata spominje u Menakibul-Arifin.
233 No, učenik se mora potruditi. Šejh Altar kaže: "On ide tim putem da bi izmijenio svoje tijelo prema duši. -1 da bi priveo svoje tijelo duši prije nego što umre."
234 Ne zna se o kojoj se ličnosti radi.
235 Kur’an, XVII, 44.
236 Behauddin Veled, Rumijev olac, Cf. njegov Mažarif. sir. 388.
237 I ovaj svijet bi poslao nepotreban.
238 "I svaki se dio može pohvaliti onim šio ima kod sebe" (Kur’an).
239 Poslanici i Evlije.
240 šejh Salahuddin Faridun Zarkub. iz Konje, umro 657. g. po H. vrlo blizak Rumijev prijatelj.
241 Kur’an.lV.34.
242 Pupoljci.
243 Kada se moli.