Powered by Blogger.

40. Poglavlje (Ders)



Dževher, sultanov paž, upita: "Za vrijeme života, čovjek uči pet puta molitvu umirućih (talkin); on (klanjajući) ne razumije riječi i ne može ih dokučiti. Šta će se od njega tražiti nakon smrti? Jer, poslije smrti, on će zaboraviti sve odgovore na pitanja kojima su ga bili naučili."
Ja[1] mu odgovorili: "Ako će zaboraviti ono što je naučio, on će biti nužno Čist i dostojan pitanja koja ne poznaje. Kada me slušaš dok govorim, ti prihvataš neke riječi koje si već čuo i prihvatio, neke druge prihvataš na pola, a neke odbijaš. Da li neko čuje to unutarnje odbijanje, prihvatanje i diskusiju? Tu nema nikakvog sredstva; mada imaš uši, nikakav krik ne dopire do tvojih ušiju. Ako tražiš (nekog) po svojoj duši, nećeš naći nikakvog govornika. Dolazeći nama, ti od nas tražiš, bez (korištenja) nepca i jezika, da ti pokažemo put i da ti pobliže objasnimo to što smo ti pokazali. Kada sjedimo s tobom, bilo da ćutimo ili ne, mi odgovaramo na tvoja unutarnja pitanja. Kada odeš odavde sultanu, ti se podređuješ kraljevim zahtjevima i odlukama. I kralj, ne govoreći, upućuje svakodnevno zahtjeve svojim slugama: "Kako stojite? Kako jedete? Kako gledate?" Ako neko, u svojoj duši, ima neku naopaku ideju (kaj), nužno će i njegov odgovor biti takav, i on neće moći dati ispravan odgovor. Onaj ko muca, ne može ispravno govoriti, ma koliko on to želio. Zlataru, koji isprobava zlato pomoću kušnika, to zlato daje odgovor: "To sam ja, čisto ih miješano".

Posudica za topljenje će ti pokazati koliko si čist, da li si zlato, ili pozlaćeni bakar.[2]

Glad je prirodan zahtjev koji izražava nestašicu u tijelu:
"Daj mi cigli i cementa." Jedenje je odgovor: "Uzmi." I nejedenje je odgovor: "Nije još potrebno. Na sloj koji se još nije osušio ne treba polagati drugi." Dolazi liječnik i mjeri ti puls: to je pitanje. Pulsiranje vene je odgovor. Ispitivanje urina je precizan zahtjev i pitanje. Sijanje sjemena u zemlju to je zahtjev da se dobije takvo i takvo voće; a činjenica da je stablo izraslo predstavlja odgovor koji ne poznaje granice jezika; postoje odgovor bez riječi, i pitanje treba daje bez riječi. Ako je sjeme pokvareno (truhlo), stablo neće nići: to je u isto vrijeme i pitanje i odgovor. "Zar ne znaš daje i odbijanje odgovora - odgovor?"[3]          "         
Neki kralj je pročitao nečije pismo tri puta a da nije napisao odgovor.[4] Ta
osoba se žalila kako je pisala tri puta, i daje treći put uputila molbu, te da ne zna
da li je ona prihvaćena ili odbijena. Kralj napisa na poleđini pisma: "Zar ne znaš
je i odbijanje da se odgovori isto tako odgovor, i da je čutanje odgovor za budale"
 
Činjenica da stablo ne niče jeste odbijanje odgovora, dakle nužno odgovor. Svaki pokret koji učini čovjek jeste zahtjev; ono što mu se desi, tuga ili radost, predstavlja odgovor. Ako čuje dobar odgovor, treba se zahvaliti, a izražavanje zahvalnosti treba biti iste vrste kao i zahtjev, jer je za taj zahtjev dobio takav odgovor. Ako čuje loš odgovor, treba se odmah pokajati, i ne postavljati više zahtjeve takve vrste. "Trebalo je da su poslušni postali kada bi im kazna Naša došla! Ah, srca njihova su ostajala tvrda."[5] Oni nisu shvatih daje odgovor bio prema njihovom traženju. "A šejtan im je lijepim pokazivao ono što su radili."[6] Kada su vidjeli odgovor na njihovo traženje, govorili su: "Taj ružni odgovor nije dostojan tog traženja."
Oni nisu znali da dim dolazi od drveta koje gori, a ne od vatre. Što je drvo
suhlje, ima manje dima. Povjerio si ružičnjak vrtlaru. Ukoliko se iz njega bude
širio loš miris, krivi vrtlara, a ne ružičnjak.
Neko reče: "Zašto si ubio svoju majku?" "Vidio sam nešto što nije bilo prikladno." On mu reče: "Trebao si ubiti nepoznatoga." On odgovori: "Tad bih svakog dana morao ubijati drugog čovjeka."[7]
Ma šta ti se dešavalo, vaspitavaj svoju putenu dušu da se ne boriš svaki dan s nekim. Ako se kaže: "Ovo je od Allaha!1,(Kur’an, IV, 78.) mi odgovaramo: "Onda, ukoriti vlastitu dušu i ostaviti svijet na miru su također postupci koji potječu od Boga". Kao kad neko stresa voćke sa kajsije i jede ih.[8] Vlasnik vrta mu kaže:[9] "Zar se ne bojiš Boga?", a ovaj odgovara: "Zašto bih se bojao? Stablo pripada Bogu, a ja sam Božije stvorenje. Božije stvorenje jede ono što pripada Bogu." Vlasnikmu reče: "Čekaj da ti odgovorim." Svojim slugama reče da donesu konopac i da zavežu kradljivca za stablo, te da ga tuku dok mu ne bude jasan odgovor. Kradljivac povika: "Zar se ne bojiš Boga?". On odgovori: "Zašto bih se bojao? Ti si Božije stvorenje, a ovaj prut pripada Bogu. Ja, sa Božijim prutom, tučem Božije stvorenje."[10]
Konačno, svijet je kao planina: sve što kažeš, dobro ili loše, odjekne. Ako misliš: "Rekao sam nešto dobro, a pianina je odgovorila ružno , to je nemoguće (ti kažeš). Nemoguće je da u planini pjeva slavuj, a da se čuje eho krika vrane; a ako čuješ glas magarca, budi siguran da si oponašao magarca.


Lijepo pjevaj kada dođeš u planinu; (kod Evlije) zašto u planini puštaš glas magarca?[11] Azurna kupola (neba) vraća tvoj eho.[12]




[1] Mevlana odgovori:
[2] Citat iz Hadika od Sanažija, str. 382.
[3] Arapska poslovica. Cf. Mesnevija, IV, 1490 i dalje.
[4] Ova priča je ispričana u Mesneviji, IV, 1490 i dalje.
[5] Kuržan,Vl,43.
[6] Kuržan,VI,43.
[7] Ja nisam dužan ubijati ljude. Priča ispričana u Mesneviji, II, 776 i dalje.
[8] Cf. Mesnevija, V, 3077 i dalje.
[9] Zašto činiš to ružno djelo? Zar se ne bojiš...
[10] On kaže: "Ja se kajem zbog vjerovanja u predodređenost (Džebr), o prefinjeni čovječe! - Istina je slobodan sud, slobodan izbor, slobodan izbor!"
[11] Sanaži, Hadika, str. 145.
[12] Sanaži, Divan, str. 51.

39. Poglavlje (Ders)



Husamuddin Arzanjani[1] je, dok ne bi došao kod derviša i počeo razgo­varati s njima, bio veliki diskutant. Okušavao se kud god je išao, i razgovarao je ozbiljno i rječito. Ali kada bi došao kod derviša, ta navika bi zamrla u njegovom srcu. "Ljubav se uništava samo drugom ljubavlju."[2] - "Onaj ko želi sjesti sa Uzvišenim Allahom, treba sjesti sa ljudima Tessavvufa."[3] To su spoznaje, u odnosu na duhovna stanja derviša (ahval). "Život na ovom svijetu je samo igra i zabava*',[4] igra i gubljenje života. Ah, kada čovjek odraste, stekne mudrost i savršenstvo, on se više ne igra; i ako se igra, on to skriva iz stida. Ta spoznaja, te "rekla-kazala", kao i ovosvjetski hirovi, sve je to vjetar, a čovjek je prašina. Kada se izmiješaju vjetar i prašina, kud god idu, samo smetaju očima i izazivaju uznemirenost i plač.[5] Ali tada, mada je čovjek prašina, on plače na svaku riječ koju čuje i njegove suze teku kao voda. "Vidiš kako im liju suze iz očiju."[6]1 tada, umjesto vjetra, na prašinu pada voda, i njen učinak je obrnut Bez sumnje, kada prašina naiđe na vodu, na njoj niču zelenilo i cvijeće, ljubičice i ruže.
Put ravnodušnosti (odvajanja - "fakr") je put kojim uspijevaš zadovoljiti sve svoje želje. Ti znaš da će se sve ono što si želio sigurno ostvariti na tom putu, bio to poraz vojske ih pobjeda nad neprijateljima, osvajanje zemalja i vlast nad narodima, prvenstvo među jednakima, elokvencija (rječitost) i vještina u razgovoru, i sve shčno takvim željama. Kada odabereš put ravnodušnosti (odvojenosti, oslobođenja), nizaćeš pobjede. Nikada se niko ko je išao ovim putem nije požalio. Za razliku o drugih puteva, kada se prođu i kada se ulože silni napori, samo jedna od stotine hiljada osoba stigne do cilja, ali njeno srce nije zadovoljno ni smireno; za svaki put postoje sredstva za stizanje do cdja, i cilj se može postići samo tim sredstvima. Taj put je dug, pun nedaća i zamki. Možda se sredstva udalje od cilja. Kada stupiš u svijet ravnodušnosti i kada se na njemu izvježbaš, Uzvišeni Allah ti daruje zemlje i svjetove koje nisi mogao ni zamisliti: i bićeš zbunjen svim onim što si želio i priželjkivao ranije, govoreći: "Ah, kako sam mogao, pored ovakvih divota, željeti nešto tako bijedno?" Ali Uzvišeni Allah kaže: "Mada si se ti odvojio (oslobodio) toga, mada ti to ne želiš, mada ti to prezireš, ipak je to ušlo u tvoje srce. Odricao si se zbog mene. Moja darežljivost je beskonačna. I zato ti to omogućavam."
Tako je Poslanik a.s., prije nego što je došao do Boga i postao slavan, gledajući rječitost i govorničku vještinu Arapa, priželjkivao je da i sam posjeduje takvu vještinu govora i riječi. A kada mu se otvorio nevidljivi svijet i kada ga je Bog dodirnuo (opio), to nastojanje i ta želja su potpuno nestali u njegovom srcu. Uzvišeni Allah mu reče: "Darujem ti govomištvo i vještinu riječi koje si želio." On odgovori: "O moj Gospodaru! Šta će mi to? Ja sam se oslobodio i ne želim to više." Uzvišeni Allah mu reče: "Ne žalosti se, i to će se desiti, i taj mir će ostati, a ti nećeš imati nikakvih nevolja." I Uzvišeni Allah mu darova takvu vještinu izražavanja da će cijeli svijet, od njegovih pa do naših vremena, pisati knjige tumačeći je, a pišu ih i danas, ostajući nemoćni i da je shvate. Uzvišeni Allah je rekao: "Ashabi su, zbog slabosti i straha od ljubomornih, govorili tajno o tebi. Ja ću tvoju veličinu raširiti cijelim svijetom, pet puta na dan će se melodičnim i snažnim glasom pozivati tvoje ime sa visokih minareta u svim dijelovima svijeta, i postaće slavno i na Zapadu i na Istoku." Za svakoga ko se odrekne sebe samoga, svi ciljevi, vjerski i svjetovni, postaju mu dokučivi. Na taj put se niko nije požalio.
Sve naše riječi su pune vrijednosti, (jer su od Allaha), a riječi drugih su
bezvrijedne priče; vrijednost je kao ljudsko stopalo, a priča bez vrijednosti je
kao drveni kalup u obliku njegovog stopala. Taj drveni kalup je napravljen
prema pravom stopalu čije su mjere uzete. Da na svijetu nema (pravo Hakkovo)
stopalo, kako bi se mogao raspoznati taj drveni oblik? Neke riječi su pune
vrijednosti a druge su bezvrijedne priče, a one međusobno liče (jedna na drugu),
samo vješt kritičar može razlikovati original od kopije. Razlika je u vjeri, a
nevjerovanje je odsustvo
sposobnosti razlikovanja. Zar nisi vidio kako je, u
vrijeme Faraona, Musaov štap postao zmija, kao i motke i užad vračeva? Onaj koji nije imao sposobnost da razlikuje, sve je vidio (kao zmije) ne praveći razliku, ali onaj ko je znao razlikovati znao je razlučiti magiju od istine, i postao je vjernikom zahvaljujući svojoj sposobnosti razlikovanja. Dakle, mi znamo da je vjerovanje sposobnost razlikovanja.
Porijeklo prava (Fikha) je objava (vahj); ali, kada se ona pomiješa sa lićnim idejama, mišljenjima i doprinosima, njena čistoća se gubi; ona više nema ničega od one čistoće objave. Kao i voda koja teče od brda Taruta u grad, pogledaj kako je čista i bistra na svom izvoru! Ali kada stigne u grad i njegove atare, kvartove i kuće, kada mnogi u njoj potope svoje ruke, lica, noge, odijela, ćilime, kada sve prljavštine iz kvarta, od konja i mazgi, dođu u nju, kada stigne na izlaz iz grada, mada je to ona ista voda koja natapa prašinu, napaja žedne i zeleni livade, onaj koji zna da razlikuje vidjeće da ta voda nema više onu istu čistoću i da se pomiješala sa mnogim prljavštinama.
"Vjernik je inteligentan, zna da razlikuje, prefinjen je i mudar."[7] Starac nije mudar kada se igra, makar imao i sto godina, on je nezreo i djetinjast. Dijete je, kada se igra, makar da je staro. Tu godine nemaju značaja. Potrebna je "voda neustajala."[8]
Neustajala voda (tekuća) je ona koja odnosi sve prljavštine svijeta, a ništa je ne može pokvariti; ona uvijek ostaje bistra i prozirna, i u stomaku se ne kvari, i nije prljava ni lošeg mirisa; to je Voda Života.
Neko je prilikom molitve kriknuo i zaplakao. Da li je njegova molitva valjana? Odgovor je sljedeći: Ako su njegove suze proistekle otuda što mu je pokazan jedan drugi svijet izvan čula[9] te suze se zovu "voda očiju"[10] Potrebo je znati šta je vidio: ako je iskusio nešto slično molitvi,[11] i što upotpunjava molitvu, njegova molitva je ispravna i čak savršenija. Ali ako je primijetio nešto obrnuto, i ako je plakao zbog ovosvjetskih stvari, ili zbog nekog neprijatelja koji ga je savladao i ako je plakao iz mržnje, ako je osjetio zavist prema nekome ko ima mnoga bogatstva dok ih on nema, njegova molitva je neprihvatijiva i nesavršena.
Vjera je dakle sposobnost razlikovanja istine od neistine (grešaka), bezvrijednih stvari od onih koje posjeduju vrijednost. Za onoga ko ne posjeduje sposobnost razlikovanja, ove riječi su isprazne. Tako, na primjer, dvije osobe koje žive u istom gradu, mudre i razumne, iz prijateljstva će posvjedočiti u korist nekog seljaka. Ah, seljak je, iz neznanja, rekao nešto protiv njih, tako da njihovo svjedočenje ne daje nikakve rezultate, a njihova nastojanja ostaju uzaludna. Tako, možemo reći daje seljak dao (uzrokovao) vlastito svjedočenje. Kada se neko napije, on gubi osjećaj za razlikovanje i ne zna više da li su njegove riječi dostojne njega ili ne. Kao žena čija su prsa prepuna, pa joj pričinjavaju bol; ona sakuplja male psiće iz svog kraja i njima daje mlijeko. Ako ove riječi padnu u ruke nekome ko je nesposoban da pravi razliku, one su poput bisera u dječijem dlanu. Oni ga ne cijene. Oni će rado mijenjati biser za jabuku, jer nemaju sposobnosti razlikovanja. Sposobnost razlikovanja je dakle značajna osobina.
Kada je bio dijete, Bajazida[12] je otac poveo u školu da uči fikh. Kada su ga doveli učitelju, on upita: "Je li to Božiji fikh?" Odgovoriše mu: "Ovo je fikh Ebu Hanife". On reče:[13] "Ja hoću Božiji fikh." Kada ga dovedoše pred gramatičara (nahv), on upita: "je li to Božija gramatika (nahv)?" Gramatičar reče: 'To je Sibavajhov nahv". On reče: "Neću to". Kud god gaje otac vodio, sve je tvrdoglavo odbijao. Otac se zamorio, te ga pusti. Kasnije će on, u svom traganju, (kao odrastao čovjek) doći u Bagdad. Čim je ugledao Džunejda r.a. povika: "Ovo je Božiji fikh". Kako ne bi jagnje prepoznalo svoju majku kada doji njeno mlijeko? To raspoznavanje" Je rođeno iz duha i iz sposobnosti razlikovanja. Ostavimo formu.
Bio jednom neki šejh[14] koji je puštao svoje učenike da stoje u njegovom prisustvu. Rekoše mu: "O šejhu! Zašto ne kažeš svojim učenicima da sjednu? To nije običaj derviša, nego prinčeva i kraljeva," On odgovori: "Ne, ćutite. Ja želim da oni poštuju taj metod, kako bi imali koristi od njega. Mada se poštivanje nalazi u duši, "vanjština je naslov (Firma) koja označava skriveno (batin)".
Staje to naslov? Po naslovu pisma znamo kome je pismo upućeno, i ko ga šalje. Isto tako, po naslovu knjige se vidi da se u njoj nalaze takva poglavlja i takvi i takvi dijelovi. Poštivanjem i klanjanjem (Nijaz) kao i stajanjem, (u zahiru) shvata se da takvo poštovanje postoji i u srcu i na kakav način se poštuje Bog; ako se izgledom (u zahiru) ne svjedoči (ne potvrdi) o tom poštovanju, očigledno je daje u duši nepoštivanje i da nema uvažavanja za Božije ljude."


[1]  Zanjani.
[2] Odabrao je prijatelja boljeg od sebe samog. Polustih Fahruddina Džurdžanija koji je postao poslovica. Poslanik (neka su spašeni on i njegova porodica) je rekao:
[3] Hadis.
[4] Kuržan, XL VII, 36.
[5] Ali onaj ko posjeduje suštinu i dio dubokog smisla, mada je sam prašina, plače na svaku riječ prašine koju Čuje, a njegove suze teku kao izvor zbog njihove ravnodušnosti (fakr).
[6] Kuržan, V. 83.
[7] Poslanik a.s. je to rekao:
[8] Kuržan, XLVU, 15.
[9] Cilj je postignut, i
[10] Cf. Mesnevija, V, 1265-70.
[11] Kao Sto su želja (Sevk) i zanos (vedžđ); sve to upotpunjava.
[12] Ebu Ali Ruzbari (neka Bog posveti njegov sirr!)
[13] Neću 10, ja hoću...
[14] Cf. El Kušeiri, Risala, str. 129; Attar. Tezkiretul Evlija 1,326.

38. Poglavlje (Ders)



     Poslanik (neka je spašen) je sjedio sa svojim ashabima. Nevjernici počeše da ih kritikuju. On reče: "Svi vi znate da na ovom svijetu samo jedan čovjek ima objavu: objava njemu dolazi, a ne bilo kome; za njega se znakovi i obilježja manifestuju u njegovim riječima, njegovim djelima i na njegovom licu, i u svakom od njegovih dijelova. I sada, kada vidite te znakove, okrenite svoja lica njemu i čvrsto pristanite uz njega, da vas povede za ruku."
Oni ostadoše svi bez riječi; i kako nisu imah više riječi, nevjernici staviše ruke na svoje mačeve i krenuše, počeše vrijeđati ashabe, udarati ih, proklinjati. Poslanik a.s. reče svojim ashabima: "Strpite se, da ne bi rekli da ih silom savlađujemo i da im na silu želimo nametnuti vjeru. Bog će širiti ovu vjeru." Tako ashabi, za neko vrijeme, nastaviše u potaji moliti i sporninjati Muhammedovo ime, dok ne dođe objava: "I vi izvucite mačeve i borite se."
To Što se za Poslanika a.s. kaže daje bio "neuk" (ummi)379 ne znači daje on bio nesposoban da piše i izučava nauke; nazivan je "neukim", zato što su mu pisanje, nauka i mudrost bih urođeni, a ne stečeni. Može h onaj ko piše na licu mjeseca biti nepismen? I kako su, u svijetu koje on nije poznavao, mogli učiti od njega? Šta to čudesno može posjedovati djelimična inteligencija, što ne bi imala univerzalna inteligencija? Djelimična intehgencija380 nije sama po sebi sposobna da izmisli neki predmet koji nije vidjela. Ljudi prave izume, vješta djela, građevine.
Nisu to neke nove izmišljotine: oni su već vidjeli nešto slično, i sada to obogaćuju. Univerzalna inteligencija uspostavlja nove stvari. Djelimična inteligencija je sposobna da uči, nju treba poučavati; Univerzalna inteligencija je vlastiti učitelj: njoj nije potreban drugi. Tako, ako analiziraš sve stvari, njihovo porijeklo i njihov početak je bila objava, i naučili su ih poslanici. Na primjer, priča o gavranu,381 kada je Kabil ubio Habila i nije znao šta da radi: a gavran je ubio gavrana, iskopao je zemlju, sahranio ga i pokopao. Kabil je od
njega naučio da kopa grob i da sahranjuje.382 Isto je sa svim drugim zanatima. Onaj ko ima djelomičnu inteligenciju ima potrebu da uči, a Univerzalna inteligencija je tvorac svega; poslanici i Evlije su ujedinili djelomičnu inteligenciju i Univerzalnu inteligenciju, i one su postale isto.
Na primjer, ruka, noga, oko, uho, i sva ljudska Čula, sposobni su da uče od srca i uma; noga uči od uma da hoda, ruka uči od srca i uma da uzme. Oko i uho uče da vide i Čuju, ali kada srce i um ne bi postojali, da li bi ova čula funkcionisala i da li bi mogla reagovati? U odnosu na um i srce koji predstavljaju suptilne osobine, tijelo je tjelesno i teško; ali, u tom tjelesnom (materijalnom) tijelu postoji izvjesna ljepota zahvaljujući ovim suptilnim (profinjenim) osobinama. Bez njih, ono je nemoćno i nečisto, prljavo i bez dostojanstva. Tako su i djelomične inteligencije podređene Univerzalnoj inteligenciji (umu): one uče od nje i njome se koriste; jer one su materijalne i teške spram383 Univerzalnog uma.
Neko je govorio: "Mislite na nas sa dobrom namjerom (nijetom). Glavna je dobra namjera (Nijet); riječi, postojale one ili ne, sporedne su."
Učitelj reče: "Ta namjera (Nijet) je postojala u duhovnom svijetu prije nego u tjelesnom. Jesmo li prebačeni u ovaj tjelesni svijet bez pravog razloga? To je nemoguće. I riječ vrijedi; i ona je vrlo korisna. Ako posiješ jezgru košpice kajsije samu, ona neće nići, ali ako posiješ jezgru zajedno sa ljuskom, ona će nići. Znamo da i vanjski oblik ima svoj značaj. Molitva je u duši: "Molitva postoji samo uz prisustvo srca."384 Ali, neophodno je da joj daš formu, savijajući se i čineći sedžde (ruku i sudud); tako ti ona koristi i postiže svoju namjeru. "Koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali."385 Ta molitva je duša, a spoljna molitva je zemaljska; duša svijeta je kao okean, ona nema granica. Tijelo je obala i kopno, ograničeno i određeno. Vječita molitva je samo za dušu; i duša ima potrebu da se previja i da kleči, ali potrebno je da se očituje tjelesno povijanje i klečanje, jer smisao je povezan sa formom. Ukoliko nisu ujedinjeni, nisu ni korisni.

Kažeš daje forma uzgredna u odnosu na smisao, daje forma vazal (sluga) a srce kralj? No, to su dopunski nazivi. Zaista, kako se može označiti glavno bez sporednog? Ono je glavno u odnosu na sporedno; kada ne bi postojalo sporedno, glavno ne bi moglo biti označeno. Kada kažeš: "žena", nužno jepotreban muškarac; kada kažeš "Rabb" (gospodar), nužno je potreban "merbub" (sluga); kada kažeš "hakim" (upravitelj), potreban je "makhum" (onaj kojim se upravlja).

 
379      Cf. Kur’an. VII, 156-158. Izraz "utroni" koji Rumi prevodi sa "neuk" ima mnoga tumačenja. Najčešće je ono koje i on prihvata, a koje stavlja akcenat na Čudesnu prirodu Poslanikove učenosti. Ono znači "kao od majke rođen", to jeste, djevičanski dah, "neuk".
380      Cf. Mesnevija, IV, 1295 i dalje.
3S1  Cf. Kur’an, V, 31 i Mesnevija, IV, 1301 i dalje.
382      Razlog je bio taj Stoje sjenka Univerzalnog uma bila napustila Kabilazbog njegovog djela. A njegov djelomični um nije posjedovao to znanje. Odraz Univerzalne inteligencije je pao na gavrana i on je postao Kabilov učitelj i tako ga naučio kako da iskopa raku.
383       Suptilnosti...
384       Poslanički hadis koji citira Gazali, "Ihja", I, str. 110.
385       Kur’an.LXX,23.